Ponedjeljak je, osmog augusta 2025. godine. Oko deset sati. Ne osjećam se dobro.

Ne mislim to u onom ‘’klasičnom smislu’’ - da sam tužan, anksiozan i sl.; nego u smislu da se u meni događa nemir. Ali nisi ti glavni krivac, kao što bi vjerovatno pomislila. Nego ja – moja urođena nesigurnost koju ne mogu stalno skrivati od cijelog svijeta, pa čak ni od tebe. Postala si dalja od mene, a znam da ti nije bila namjera. Jebiga – takve su okolnosti kod tebe trenutno (zdravlje tvog oca, između ostalog). Takve okolnosti da vjerovatno više ne znaš kako da se osjećaš. I to razumijem. Kažem ti – do mene je. Previše razmišljam o svemu. Pokušavam sad i ovdje, u Trsteniku, naći odgovore koji su vezani za tebe, dok si ti u kišovitom Sarajevu.

Ovo ti nisam govorio, ali otkako sam ovdje konstatno imam rollercoaster misli i emocija. Hvata me onaj strah koji ne zna da li si izgubila osjećaje za mene ili ne, da li je sve isto kao prije ili nije, da li sam ti nekada previše ili nisam. Previše razmišljam da li ti šaljem puno reelova ili sam non-stop ''dostupan 24/7'' ili jednostavno previše brinem za tebe i sve ovo što ti se dešava. Ali opet naglašavam: nisi ti glavni krivac. Samo mi previše značiš. Možda ću smarati, ali želim te opet napomenuti (kao nekada) koliko si mi važna u životu. I ne mažem ti oči. Ovo zaista mislim. Promijenila si me na bolje. Život mi je postao vedriji jer sam ga konačno počeo gledati na taj način – i to zahvaljujući tebi, jer znam koliko voliš život (iako je nekada surov i nepravedan). Ti si postala svaki tren mog života. U svemu što radim, vidim, čujem, mirišem – tu si ti. I zato me je strah ove promjene koja se dešava kod tebe. Što, naravno, ne znači da me trebaš poslušati – nego jednostavno ne znam kome da ispričam svoje osjećaje, osim ovom Word dokumentu ili nekoj tamo imaginarnoj osobi.

Nadam se da ti je tata bolje, isto kao i mama, brat, nane, dede i Oskar. Nadam se da su svi ljudi koje zaista voliš dobro. Spreman sam da ti pomognem, u čemu god. Barem da te saslušam ili da ti budem rame za plakanje. Spreman sam bilo šta uraditi za tebe, čak i pustiti te na miru u trenucima kad misliš da ne možeš pisati sa mnom i slično. Neće me to uvrijediti. Samo se poveži s onim stvarima koje voliš, ako si kojim slučajem zaboravila na njih zbog svega ovoga. Poveži se s prirodom opet. Budi priroda. Jer ti si moja priroda. Radoznala ptica koja leti i istražuje ovaj svijet. I uživa u tome.
I ne ustručavaj se nikada da svoja krila odmoriš na nekom mjestu.

Kupio sam ti nešto dok sam bio na Korčuli. Dok sam gledao po dućanima, tražio sam ono što sam mislio da bi ti se svidjelo. One stvari u kojima si ti prisutna svim svojim bićem. A sada mi ponestaju riječi za napisati. Neka ostane ovo moje srce koje i dalje za tebe kuca.

Jako mi fališ. Vidimo se kad se vratim u Sarajevo.