Gledao sam te.
Sakriven iza kamenog zida,
ivica oštrih i tvrdih,
koje su klesale i brusile
sve moje godine, kao vjekovi,
bez tebe.

U pukotinama grubog kamena
izrasla je mahovina.
Zelena i vlažna.

Trava je svojim mekim prstima
milovala prste na tvojim nogama
i tvoja stopala.

Duga bijela haljina
dodirivala je vlažno tlo
svojim rubovima.

Duga plava kosa, kao talasi na moru,
divlji, brzi i nepokorivi,
padala ti je po rukama i grudima
i leđima tvojim.

Vezla si u svom krilu
malu jastučnicu od mahovine i ruža.

Rasuli su se crveni i roze pupoljici i latice
svuda po tvojim koljenima.

Ni pogled nisi skrenula ka meni.

Nijedan šum, nikakav vapaj ni šapat
nisu te mogli dozvati.

Bio sam nevidljiv, nečujan.
Proziran za sve tvoje boje.

Kome li je namijenjena ta jastučnica?
Čiju li ćeš glavu, svojim rukama, na nju položiti?

Čije li će te male ruke sebi dozivati
kad budeš htjela ugasiti svjetlo?

Čije li će oči, ako ne tvoje, nositi taj neko?

Moje neće.

U bašti naših snova nas dvoje više nema.

Umjesto u bašti,
sad te mogu gledati
samo s njenih rubova.