Fali ruža u buketu. Možda baš ona posljednja, ona koja je trebala da zaokruži sve ono što smo pokušavali biti. Godinama poslije, dok prolazim ulicama koje više ne pamtim po imenima nego po tragovima koje si ostavila, često pomislim kako sam na kraj naše priče ponio paran broj.

Tek toliko se sjetim svih naših skrivanja, kao da sam i tada nesvjesno znao da se ljubav ne mjeri skrivenim atomima, a ipak sam je mjerio. Donio sam ti sve što sam imao. Vrijeme, strpljenje, nade, planove i one dijelove sebe koje čovjek pokaže samo jednom u životu. Sve si znala kao vrabac na grani o kojeg se profesori često oglušuju.

Lako si našla boljeg, tako barem govorim sebi onda kada pokušavam objasniti zašto te više nemam. Od mene sigurno nema goreg - stalno u sebi ponavljam. Najviše kada me košmari uhvate pred spavanje.

Krivim sebe za riječi koje nisam rekao, za zagrljaje koje sam ostavio za neka bolja vremena, za ljubav koju sam osjećao, a nisam znao pokazati onako kako si zaslužila. Neki ljudi se ne gube zato što ih ne volimo dovoljno, već ih izgubimo zato što prekasno naučimo kako se voli.

Kao da me Mali Princ svemu uči. Suguran sam da i jest. " Moj vjerni učitelj u svakom trenutku ".

Jednom sam te i ugledao, znaš? Nisam te tražio, niti sam imao namjeru, nisam ti se ni nadao. Sudbina nas je spojila na isto mjesto. Bila si nasmijana, valjda jer ti je sada bolje ili zato jer si pronašla nekog ko te zaslužuje.

Ništa na svijetu nemam čime bih kupio povratak jednog pogleda. Ti si samo za skupe dvore, za jutra bez briga, za život u kojem se ne broje moji brojni pokušaji nego njegov jedan. Za dvore si, da mirne čekaš zore, bez starih uspomena koje bi ti kucale na vrata kao što moje kucaju meni. U danu te se najviše sjetim, iako bi trebalo u noći gdje je milion misli.

Ja sam ti ostao živ, ne znam ni sam kako.

Fali sreće u godini. Mjeseci prolaze, godišnja doba se mjenjaju, ljudi dolaze i odlaze, a meni se čini da je svaki dan isti nespokoj.

Pokušavam sreću pronaći u poslu, u putovanjima i Berlinu, u razgovorima, u novim licima i novim gradovima. Pokušavam je pronaći u knjigama, u pjesmama, u uspjesima koje sam nekada zamišljao kao vrhunac života, ali sreća se ne pojavljuje tamo gdje je tražim.

Znaš šta je ironično? Još jedna duša negdje pati. Ovaj put za sve je kriv moj Wien koji toliko obožavam. Opet ima neke veze sa mnom. Sve što znam čini da nekome ruže uvenu. Ništa se nije promijenilo.

Uvijek me podsjetiš i sjetim te se. Sjetim se svih razgovora i priča naših. Zovem te Beograđanka. Znaš da mi je taj BG najljepši na Balkanu. Tamo mi je Arena, Zvezda, Kengur...

Svud ti korak čujem i ponavlja se. Kao da sam Braco iz Kengura, koji ništa nema a pokušava osvojiti Iris koja je model naspram njega uličara i besposlicu. Čujem te u leptirima, to si uvijek voljela.
Ponekad mi se učini da ćeš se pojaviti iza ugla i pitati me zašto sam toliko dugo šutio. Zašto ti nisam priznao? A ja bih tada, ( valjda ) prvi put iskreno, znao odgovor. Pitanje je i da li bi?

Šutio sam ti jer sam vjerovao da ljubav razumije ono što nije izgovoreno. Tada ipak nije znala. Danas znam da ljubav to negdje i podrazumjeva. Sve one male stvari koje se ne kažu a ljubav znače.

Nikom ne vjerujem da vrijeme liječi sve. Vrijeme samo nauči čovjeka kako da nosi ono što ga boli. Neke rane ne nestanu. Samo postanu dio nas samih.

Vjerujem da je neko drugi život tvoj. Sigurno si zaslužila mnogo bolje, to i zaslužuješ. Zato nastavljam da dajem drugima onu ljubav koju tebi nisam znao dati. Ne zato što sam te prebolio, nego zato što se nadam da negdje postoji neko ko u sebi nosi makar djelić onoga što si bila ti. Da barem svi mogu osjetiti tu moju ljubav prema Wien-u, to je sve što mi je ostalo.

Znam da me više ne čekaš, ni u pozivima ni u porukama. To je to. Koliko li se ljudi u BG-u zaljubi dnevno? Koliko li ih se spoji u mom Wien-u? Možda bolje da ne pričam o njima, srušit ću nečiji svijet?

Dušu bih ti isplakao da imam par sekundi, ali nemam. Ako te nađem u nekom drugo,a čisto sumnjam, vjerujem da će tog momenta nešto i u meni umrijeti.

Vidiš li me sada? Berlin, predstava, poezija? Želja za BG-om i Arenom je tu, želja da život provedem u Wien-u je tu. Ali kako ću u Wien kada znam da je slomio srce nekome?
Ne vjerujem da postoji neko ko me čeka s' osmijehom. To sam ti ja, kao da me ne znaš. Volim jednom i nikad više.

Wien, molim te budi blag sljedećeg puta. Dozvoli više ljubavi. BG, čekaj me i daj mi drugu šansu, kao Iris Braci...a ti Beograđanko, budi nasmijana i sretna, negdje tamo.. bez mene.. jer tako je najbolje za tebe..