Jedna klasična poslijeručna šetnja pokraj vode. Neretva teče, a i moje misli sa sobom nosi. Hvala Bogu. Dosta mi je više ovog premišljanja. Lijepu sam si i muziku pustio uz koju stvarno ne ide da razmišljam o tome šta bi bilo kad bi bilo, šta ako bi se slilo, a ono što nije bilo, ali se usnilo, da li bi drugačije na kraju izbilo. Prelazim most, gledajući čas niz rijeku, čas u brda koja ju grle. U tom behutu razmišljanja sjetim se svog amidže, koji mi znači više nego što on to ikad može znati, i njegovih priča iz vojske dok je stražario na ovom ili onom brdu. Priče o švercerima i njihovim kreativnim načinima podmićivanja vojske na straži kako bi si osigurali siguran prolaz dalje.
S tom mišlju na umu odlučih da mu posjetim mezar. Ne odoh na dan kad mu je godišnjica bila. Sutra je Bajram, pa bih svakako sa svojima otišao, samo… ne plače mi se pred njima, a znam da se ne bih mogao suzdržati.

***

Mezarje ovih dana, otkako pokopaše oca mog druga iz djetinstva, ima drugu sliku. Na toj sahrani ugledah i svog oca, stajao je s druge strane rake. Nismo se ni čuli oko dolaska na dženazu, jednostavno smo se našli tu i sa suprotnih strana rake u isto vrijeme bacali zemlju na tabut. Poslije proučenih dova, sačekah svog oca na kapiji mezarja. Kako je išao prema meni shvatih koliko sam ustvari sretan. Ja i dalje dočekujem svog starog, a moj prijatelj iz djetinjstva tu priliku više nikad neće imati. Htjedoh u momentu da prenesem taj sentiment svome ocu, ali on me preduhitri pitanjem o tome gdje sam ostavio auto te da li ću pješke kući. Uredu je, ne zamjeram mu, naučio sam da na njegovom jeziku to znači isto ono što htjedoh da mu kažem.
Mezarje, ovih dana, mi izgleda nekako bliže.

***

Dok tražim amidžin mezar u labirintu duša, znam da sam otišao predaleko, ali ne znam kuda da se vratim. Nekako i Boga pitam da me uputi. Krenem lijevo i iznad sebe čujem vranu: “Graa! Graa!” Jednom za “da”, dvaput za “ne”, mi sinu kao refleks.
Skrenem desno i dole, a vrana: “Graa!” - na dobrom sam putu.
Skrenem zatim lijevo, “Graa!” - pravo sam blizu.
Skeniram pogledom taj red kad stvarno, tri grobna mjesta desno - amidža.
Proučim fatihu, sjednem da se ispričamo uz cigaru, isplačem se i krenem dalje. Kako prolazim ispod drveta pogledam gore i ljubazno se zahvalim vrani. Ustvari shvatam da se zapravo zahvaljujem Bogu, koji kao da me je putem jednog od svojih podanika poslao na pravi put.
“Graa! Graa! Graa!” - Nema. Na. Čemu.