Roman Jutra u Dženinu američko-palestinske autorice Susan Abdulhawa napisan je iz stvarnosti koja decenijama ne prestaje da krvari. Knjiga je smještena u kontekst jednog od najdužih i najtragičnijih sukoba modernog doba, izraelsko-palestinskog rata, koji traje od 1948. godine kada je stvorena država Izrael i kada je, tokom događaja poznatog kao Nakba (katastrofa), više od 700.000 Palestinaca protjerano je iz svojih domova. Taj rat nije bio samo oružani sukob; on je postao simbol izgubljenih domova, oduzetog identiteta i trajnog prognanstva. Sedamdeset i više godina kasnije, palestinsko pitanje ostaje neriješeno.

Abdulhawa ispisuje sudbinu četiri generacije porodice Abulheja, prognane iz mirnog sela Ein Hod 1948. godine, i rasute poput krhotina u vihoru rata od izbjegličkog kampa, preko Jerusalema i Libanona, pa čak i do Pensilvanije. Četiri generacije - stotinu izgubljenih snova, potisnutih želja, preranih gubitaka.

Dženin, izbjeglički kamp u kojem se odvija veliki dio radnje, simbol je Palestinaca u progonstvu još od te 1948. godine. Čitajući ovu knjigu nesvjesno puštam suze i uvezujem prizore iz romana sa stvarnošću koja traje više od sedam decenija - slike ruševina, djece u prašini, iscrpljenih tijela koja gladuju i koja umiru čekajući u redovima za hranu i pomoć. Slike iz prošlosti i sadašnjosti stapaju se u jedno.

Glavna junakinja Amal, čijim očima gledamo progonstva i nadanja, postaje svjedok našeg nijemog saučeništva, ali i naše sposobnosti da osjećamo događaje koji su nam samo područjem daleko.

Roman je struktuiran u osam cjelina koje vode čitaoca ne samo u rat, nego i u priče o ljubavi koja postaje jača od oružja, otpornija od čelika, i koja nadjačava svaku granicu. Iz svake cjeline izrasta prkos i dostojanstvo, stoicizam koji ne zna za predaju.

Poglavlja nose nazive arapskog porijekla; El Nakba (katastrofa) odnosi se na spomenuti događaj 1948. godine, koji je ujedno i početak tragedije porodice Abulheja.

El Naksa (propast), označava rat 1967. godine, poznat kao Šestodnevni rat, kada je Izrael zauzeo Zapadnu obalu, Pojas Gaze, Istočni Jerusalem i Golansku visoravan. Za junake romana to je trenutak kada se nade u povratak kući skoro pa gase. Amal djetinjstvo provodi u izbjegličkom kampu, a njen brat Jusef, obuzet bijesom i gubitkom, priključuje se oružanom otporu. Propast iz naslova ne odnosi se samo na vojni poraz, nego i na urušavanje djetinjstva, porodice i snova.

El Gurba (kad si stranac), Kalbi fi Bejrut (moje srce u Bejrutu), Eli Bajna (šta je između nas), Baladi (moja zemlja), Nihaja o bidaja (jedan kraj i jedan početak) govore o osjećanjima tokom života u tuđini, o periodu kada se porodica seli u Liban, gdje Palestinci nalaze privremeno utočište, ali doživljavaju i tragedije tokom građanskog rata i masakra u Sabri i Šatili 1982. godine te o porodičnim vezama koje se održavaju uprkos ratovima. Posebno se izdvaja jedno poglavlje - Davidov ožiljak. Davidov ožiljak otkriva priču o nestalom članu porodice Abdulheja koji je nakon događaja iz 1948. završio u izraelskoj jevrejskoj porodici. Ovo poglavlje postavlja pitanje identiteta i pripadnosti te pokazuje kako rat razdvaja, ali i paradoksalno povezuje živote ljudi s dvije strane sukoba.

Iako je roman fikcija, njegova istina je stvarnija od mnogih izvještaja. Abulhawa stvara likove koji nisu samo književni, nego otjelovljenje živih rana. Granica između romana i historije briše se na baš svakoj stranici.

„A mi koji smo ostali postali smo zatočenici u Dženinu. Sad je naše čekanje bilo usmjereno na slobodu. Prvobitne nade da ćemo se vratiti kući pretvorile su se u molbe za najosnovnija prava. Prije smo žudjeli da vidimo Haifu, Jafu, Lidu, Lod. Sad je smrtu opasnost nosilo i kad kročiš na svjež zrak.”

Knjiga završava sudbinom Amal, koja se nakon života rastrgnutog između straha i gubitaka u Pensilvaniji, vraća sa svojom kćerkom u Dženin i ostavlja svoje kosti na svojoj zemlji. Kao što je Amal godinama gledala smrti svojih voljenih u oči, tako je i Sara gledala majčin kraj, učeći iz njega historiju koja joj pripada. To nije samo završetak jedne priče, nego početak pitanja koje odzvanja dugo nakon čitanja: Koliko generacija mora umrijeti da bi dom postao dom?