Napolju je pljuštala kiša. Kao da je neko uzeo vatrogasno crijevo i držao ga iznad grada, dok je mlaz vode iz njega neprestano curio.

Teške kapi kiše slivale su se niz stakla prozora Nihadovog crvenog taksija.

Uključio je brisače na prednjem staklu iznad šoferšajbne, ali je voda koja je curila niz krov taksija do šoferšajbne i njih usporavala.

Nihad je, nakon nekog vremena, odustao od brisača, jer ionako nije ništa bolje vidio kada su bili uključeni, pa se pokušao osloniti na svoj vid i fleksibilnost vrata.

Tražio je parking mjesto pod krošnjom nekog drveta uz ulicu ili neko drugo mjesto gdje bi se mogao parkirati i primiriti dok kiša ne prestane padati. Nije očekivao da će biti ikakvih mušterija za vožnju, jer je kiša bila toliko jaka da su se svi koji su prije toga hodali ulicom vjerovatno već negdje sklonili.

Iznenadila ga je žena u crvenoj kabanici koja je stajala na trotoaru i mahala mu da stane. Činilo se da pod kabanicom drži dijete, pokušavajući ga zaštititi od kiše. Nihad joj ne bi stao, ali pošto je u naručju držala dijete, ipak se odlučio zaustaviti.

Pokazao joj je rukom da sjedne na zadnje sjedište taksija gdje ima više mjesta za nju i dijete koje nosi.

Žena je ušla u taksi i brzo za sobom zatvorila vrata.

Bila je potpuno mokra. Kosa joj je bila vezana u niski rep, a duge šiške, mokre od kiše, bile su joj slijepljene uz lice. Crna maskara bila joj se razmazala ispod očiju i činila se iscrpljena.

„Hvala što ste mi stali. Idemo do Aleje Petrakijine 12.“, rekla je mlada žena i otkopčala svoju kabanicu.

Ispod kabanice je nosila dječaka koji nije mogao imati više od godinu dana. Imao je tamnosmeđu, razbarušenu kosu. koju je ona dodatno razbarušila kada mu je prošla mokrim prstima kroz nju, i krupne zelene oči. Njene oči.

Kiša je neprestano tutnjala i udarala o krov taksija. Sijevnulo je. Jednom, dvaput. Čula se grmljavina.

Nihad i mlada žena razmijenili su nekoliko slučajnih pogleda u staklu prednjeg retrovizora.

Njene oči. Nihad bi prepoznao te oči da ih vidi u najvećoj gužvi, među stotinu krupnih zelenih očiju.

Jednog od tih nekoliko puta, kada su se slučajno pogledali u staklu prednjeg retrovizora, mlada žena je zadržala svoj pogled na Nihadovim očima nekoliko trenutaka.

Nije mogao biti siguran, ali činilo mu se da je i ona njega prepoznala.

Kada se desio momenat njenog prepoznavanja ili pretpostavke da je to osoba koju je nekad znala mlada žena je odmah skrenula pogled, a zjenice očiju su joj se odjednom proširile, dok su joj obrve dobile neki tužni oblik.

Dječak je neprestano plakao. Kiša ga je isprepadala. Mlada žena ga je ljubila po kosi, čelu i obrazima.

Sina kojeg je dobila s drugim muškarcem. Njemu nepoznatim.

Ipak, nisu se vidjeli punih deset godina.

Mislio je da se odselila u drugi grad ili državu. Tad je shvatio da mu je sve vrijeme bila pred nosem, samo što više nije bila njegova, niti je on bio njen, niti im je sudbina namijenila da se ikada više sastave.

Zaustavio je taksi na adresi.

Nije okrenuo glavu prema njoj da je pita za novac. Samo je podigao glavu i pogledao u staklo prednjeg retrovizora.

Gledali su jedno drugom oči nekoliko trenutaka.

„Koliko?“, pitala je mlada žena.

„U redu je.“, rekao joj je on.

„Ali...“, htjela je reći kako nije u redu da joj ništa ne naplati za vožnju od skoro 5 minuta.

„Čuvaj se.“, rekao joj je on. Bilo je nešto najčudnije i najljepše što joj je smogao snage reći u tom trenutku.

Klimnula je glavom. Koža na bradi joj se odjednom skupila i naborala.

Ponovo je navukla kabanicu preko dječaka koji je i dalje plakao i izašla iz taksija.

Nije gledao za njom, ali je stajao u upaljenom taksiju nekoliko minuta ispred ulaza u njenu zgradu.

Pogledao je prema otvoru na plastici kraj taksi radija. Za napuklu plastiku je bio zakačen privjezak sa smeđim medvjedićem. Nježno je pomazio medvjedića. Kad ga je malo pomjerio, ispod njega je bila zalijepljena stara fotografija. On, s barem deset manje godina i ista mlada žena, samo znatno mlađa nego što je sad. Stajali su zagrljeni i smijali se nekome ko ih je fotografisao. Ispod fotografije pisalo je: Azra&Nihad, 2015.

Kiša je polako prestajala i stakla na prozorima Nihadovog crvenog taksija bila su nešto čistija. Nageo se na suvozačevo sjedište i pogledao kroz staklo prozora sa svoje desne strane.

Negdje na četvrtom ili petom spratu zgrade, iza razmaknute zavjese, posmatrala ga je ona. Imala je tužan izraz lica.

Nihad je smogao snage i blago joj se nasmijao. Nasmijala se i ona njemu.

Iza nje se pojavio muškarac sa istom tamnosmeđom kosom kakvu ima mali dječak kojeg je nosila u taksiju.

Navukla je zavjesu preko prozora.

Nihad je još jednom dodirnuo privjezak medvjedića pored taksi radija i nastavio voziti dalje.

Nebo iznad grada se rasvijetljavalo.