Hej, životinjo moja,
u pogledu tvom gori ona vatra tiha
koju ljudi često primijetiti neće.
Kroz svijet prepun buke,
ti stojiš kraj me — mala, iskrena,
čista kao tragovi u prašini nakon kiše.

Za tebe glas dižem,
jer sama ga često nemaš,
da živiš u svijetu koji slušati neće
one koji srcem govore,
koji s ljubavlju žive,
a od moći ne.

Za tebe spas tražim,
ne zato što slaba si,
nego zato što tvoja dobrota
prečesto neshvaćena je.
Tražim ju u ljudima,
u rukama koji pomoći žele,
u očima koje vrijednost vide,
u svemu što diše, trči, leti, pliva.

Ti za nas živiš,
za osmijeh svaki koji ti damo,
za trenutak svaki u kojem zaboravimo
da sami nikad nismo.
U koracima tvojim nada je,
u disanju tvom ritam je;
podsjeća da je život
kad se dijeli najljepši.

I zato, životinjo moja,
nek glas moj bude riječ tvoja,
ruke moje odbrana tvoja,
srce moje dom tvoj.
Jer dok god tu si,
učit ćeš nas onome što zaboravismo -
kako bez računice voljeti,
kako bez mržnje živjeti,
kako čovjek biti.