U tišini današnjeg dana…Ne govori ništa.
Ne puštaj radio.Ne puštaj pjesme.
Ne pravi kafu da miriše kućom kao obično.Danas ne valja da išta miriše osim tuge.Danas neka ti srce utihne, nek se duša zgrči.
Jer danas je trideset godina od kad je Bosna zanijemila.
Trideset godina od kad je zemlja gutala sinove.
Trideset godina od kad je zvuk metka zamijenio zvuk Ezana.

Zamisli da ti dođe vojnik na vrata.
Da ti kaže da mu moraš dati sina.
Zamisli da ti sina vežu, pred tobom, pred njegovom sestrom, pred njegovom nanom, i odvedu.
Zamisli da ti niko nikad više ne vrati ni trun od njega.Ni košulju.Ni čarapu.Ni da ti kaže gdje ga je zakopao.

Zamisli da ti muža tjeraju da klekne, dok mu se sin trese pored nogu.I da obojici pucaju u potiljak.
I da ih zatrpaju,u istu jamu, na koju će sutra baciti smeće.

Zamisli da te ,trudnu ,zatvore sa još trideset žena u istu sobu.
Da te drže tri dana bez vode.Da jedete ako imate sreće,stari kruh.
Zamisli da ti noge krvare jer su te udarali dok si pokušavala reći da si trudna.


Zamisli da ti dijete od devet godina stoji i pita te:,,Mama, šta znači kad kažu ‘čistimo teren’?"
A ti nemaš srca da mu kažeš da su svi njegovi drugari iz škole već u jami, zatrpani.


Zamisli da ti kažu da su našli tvog brata.Ali samo lijevu ruku.Prste prepoznaješ, nokat koji je lomio.Ruku mu pokopaš.
Dvije godine kasnije nađu mu donju vilicu..
Treća godina , kičma, rebro,dio glave.

Zamisli da ti se kćerka ubila jer je rodila dijete nakon silovanja.
Jer nije mogla živjeti sa očima tog djeteta koje je ličilo na zločinca.


Zamisli da sjediš kraj tabuta, a da iz zvučnika puca smijeh nekog političara koji kaže da "genocida nije bilo".
Da gledaš kako narod ide na koncerte, pjeva dok ti držiš bijelu maramu na glavi i tabut u naručju.
Zamisli da si ostala bez muža, sina, drugog sina, zeta, unuka i rođaka i da te još zovu "majkom".
A ti si majka nikome.To znaš duboko u duši.


Srebrenica je bol u grudima koja nikad ne popušta.Rana što ne zarasta.Zemlja koja pamti i ne prašta.

Danas, šuti.Ne jer ti se kaže, nego jer moraš.Zbog onih što su šutjeli i otišli u smrt.
Zbog onih što su plakali bez glasa.Zbog beba rođenih iz zla.Zbog majki što i danas nose sliku mrtvog sina, jer mezara, nemaju.

Trideset godina kasnije, još uvijek sabiramo kosti.Još uvijek brojimo rupe.
Još uvijek tražimo istinu.

I još uvijek, nikad nismo zaboravili.Ni oprostili.

Svi šehidi ove zemlje , svi su oni naši vječni heroji. Heroji Bosne. Heroji koji nisu imali ni vremena ni prava da se oproste.

Njihove kosti su urezane u ovu zemlju. Njihova krv je natopila temelje naše slobode. Njihova tišina je naš najglasniji krik.

A šta im je bila kriva beba od devet mjeseci?Šta im je uradila?
Je li ih napala zubićima što su tek izbijali? Je li ih pogledala previše nevino, pa ih je taj pogled zapek’o u dušu koju nisu imali ?
Je li im smetao njen plač ,dok je tražila majčinu dojku, gladna, jadna, u staroj krpi,koja je služila da je ugrije?
Je li im bila kriva što se rodila u kući gdje se klanjao Akšam?
Je li ih boljelo to što je živa, a oni mrtvi iznutra?

A ona druga… ona što nije imala ni ime.
Što je još bila u stomaku.Što nije ni zaplakala, a oni je već ubili.
Je l’ im ona bila neprijatelj?Je l’ ih taj nenapisan rodni list vrijeđao?
Je li ih bilo strah da će rasti, da će živjeti, da će nositi Bosansko ime, da će voljeti Bosnu i trčati bosa po avliji?
Je li im to bilo nepodnošljivo?

Šta im je ta beba bila kriva?
Što je disala? Što je voljena? Što je Bošnjakinja?
Je l’ im to bilo previše da podnesu?
K’o da nije ničije dijete. K’o da nije čovjek.

A bila je.Najčišće biće koje je ova zemlja mogla dati.I ubili su je.

Zato ovo ne smije biti samo uspomena, niti samo historija. Ovo je opomena. Zavjet. Dužnost.
Naša djeca moraju znati. Moraju znati da je ova zemlja plaćena suzama i krvlju nevinih. Moraju znati da su njihovi djedovi,zbrisani s lica zemlje samo zato što su se zvali kako su se zvali.

Ako ne naučimo djecu , ostaće zločin da živi, a istina da umre.

Zato, Bosno, diži glavu. Ne od ponosa, nego od bola. I reci svakome:
,,Ovdje su ubijeni nevini. Ovdje su pali naši heroji.
I dok dišemo , pamtit ćemo.
Jer ko zaboravi Srebrenicu, zaboravio je i srce Bosne.'