Mogu pronaći svako pakovanje žvaka i svaki papirić koji mi je prošao kroz ruke, ali ne i njih.

Ti sjediš tiho, mirno,naša mačka sklupčana u tvom krilu.
Da može govoriti, vjerovatno bi i ona rekla: „Je li ona tebi ovo namjerno radi?“

Ti znaš da ću kasniti. I uživaš u svakom mom trčanju i haosu, kao da je to ples koji izvodim samo za tebe. Kad konačno uhvatim tvoj pogled, poželim da vrijeme stane.

"Našla sam ih!" -viknem iz sobe, i čujem kako ti ustaješ da nam spremiš kapute.
Znam svaki zvuk koji ovaj stan pravi. Pod je toliko star da sam upamtila tvoje korake i tačno znam gdje se nalaziš.

Ja uzimam tvoje vitamine sa ormarića, jer znam da ćeš ih ponovo zaboraviti uzeti, iako si još uvijek prehlađen. Ti gasiš TV, koji je uvijek upaljen i vrti epizode između Criminal Minds i Friends.
Ja gasim svih TRIDESET lampi -naš kompromis za onaj ružni zeleni kauč koji si ti izabrao.

Napolju je hladno, ali jazz bar nije daleko. Mogu hodati u štiklama.
Sredina je decembra, a ne sjećam se da je ijedna pahulja pala na tlo New Yorka zadnjih mjeseci.

„Ovaj parfem mi je najdraži.“ -kažeš dok se približavaš, udišući svaku kapljicu s moga vrata.
Nasmijem se:
„Znam. Zato ga i nosim.“

Tvoja ruka drži moju, ili me možda grli, ponekad zaboravim.Jer tvoja ruka je postala toliko poznata da ne primjećujem kad je tu, samo kad je nema.
Kad si mi je prvi put pružio, obećao si da je nećeš pustiti.
I nisi.
Kao i svako drugo obećanje koje si ispunio.

I mislim da te najviše volim u New Yorku, ustvari. Ovdje se milion stvari dešava istovremeno. Moraš izabrati samo jednu stvar na koju ćeš se fokusirati. Samo jednu. Takvo mjesto te natjera da stojiš čvrsto. A kad već stojiš, bolje da stojiš tačno onako kako želiš. U cipelama koje si sam izabrao. New York ne mari ko si, ni šta radiš. Dovoljno je da svjedočiš njegovom ritmu i njegovim svjetlima. Učini te pomalo sebičnim, ali i jako samosvjesnim.Pa ti počneš stvarno mariti za to ko si.

A ti , za tebe sam znala od početka. Zašto te želim, imalo je savršenog smisla.
Ti nisi bio zbunjujući kao New York.
Ipak, volim ga. Jer tjera ljude da se osjete malima. A kad se osjete tako, počnu slagati dijelove slagalice vlastitog života, ali onako kako oni žele da izgleda.

Jazz bar je mali i veoma simpatičan. Nikad nismo čuli ovog muzičara. Mjesto je prepuno, a ja već znam šta ćemo igrati dok čekamo pića:
Gledaćemo strance.
Pogađaćemo šta rade,
kako im miriše stan,
šta su zadnje jeli.
Pogađaćemo im imena,
kako bi se zvali da su rođeni u Bosni i šta bi onda radili.

Sve je s tobom zanimljivo. Pričama se vratimo u Sarajevo, kojem ćemo se svakako vratiti. Ali do tada nas čeka neki drugi grad. Drugi kontinent. Potpuno drugačija klima. Neko mjesto na kojem ljudi uopšte nikuda ne žure. Dok si sa mnom, nije ni bitno gdje smo, jer si ti moje sigurno mjesto. A svakako mi se još uvijek ne napušta haos New Yorka.

Ipak, do tog decembra, do jazz bara i New Yorka, pa i do tebe... Ja ću da izgradim svoje sigurno mjesto u sebi. Za slučaj da ti ne postojiš. Da se na ulicama New Yorka budem morala uzdati samo u svoj čvrst stav, bez oslanjanja na nečije rame. Ali eto, nadam se da sam jedno slamanje srca i nekoliko grešaka bliže tebi i bliže New Yorku.