„Tek kad se odrekneš svojih želja, krećeš zaista dobijati ono što ti treba.“
Drskost mi je u prirodi. Između pregršta negativiteta, ona se ističe. Želja za bježanjem? Isto tako upala među njih.
Najmrže mi je kad neko dobaci: "Ma loše!", "Ma sjebano!"
– Ma nije.
Zeznuto je kad svaku misao i osjećaj non-stop preispituješ. Kad balansiraš ponos i stid istovremeno.
Zafrkano je zapasti u situaciju za koju bi ti petnaest sekundi razmišljanja otkrilo šta će biti u narednih sedam minuta. Zajebano je znati da si to mogao izbjeći.
U rovu mirno čekam dušmanina da promaši prvi potez. Pripremam se za njegov napad –
Kad ono: nigdje nikoga. Samo ja u rovu. Ko’ De Niro u Taksistu. Spremam se za borbu koju sam spreman izazvati. Da bar to čekanje dobije smisao.
Svjedočenje bez reagovanja? Nikad mi nije imalo smisla. Mora krenuti ispočetka. Zato mi je najdraža afirmacija: "I iz goreg sam se vraćao".
Život bez ventila? Nesnošljiv. Mijenjanjem sebe izgubiš se do mjere gdje vještačiš čitavo ponašanje. Eh, to je zajebano.
Kad oguliš tu naranču, shvatiš da ima još slojeva. I valja krenuti ispočetka. Pisci to znaju: prvo doživiš vazijonu istina od kojih jeza prođe kroz kosti. Onda kreneš zapisivati, opažati...
– A to opažanje? Svede se na analiziranje bez doživljavanja. To je greška. I valja sve ponoviti.
„Znači nije ni opažanje samo puko buljenje. Već da bi rezoniralo posthumno, moralo je biti proživljeno dosljedno.“
U jednom gradu, po šinama zveckaju točkovi starog češkog tramvaja. U njemu: osamdesetak duša i osamdeset unutrašnjih svjetova.
Jednu dušu ne ubrajamo.
Ona ne dijeli tu dimenziju. Za nju samo odzvanjanje točkova ima fizičke posljedice: stežu joj se prsa; grče joj se prsti i koljena izjašnjavaju nemir treskanjem. Bori se protiv stanja. Tramvaj je kao zoološki vrt: svi krenuli u grad, zašlo ljetno sunce. Ona?
– Smatra da se tu ne treba naći.
– Preispituje izbore koji su je doveli do ovdje.
– Čak ni vlastito raspadanje ne doživljava.
Ogromnu kvadraturu ispunjava unutarnji svijet osamdeset duša.
Ali kolaps te jedne? Sjedi. Ne doživljava ga ni ona sama. Tijelo joj se izjašnjava treskanjem koljena. Pogled koluta tražeći mjesto gdje je napustila svoj svijet – ostavila ga da se raspada dok mirno čeka.
Duša pukne.
Ali slika se proširi.
I dalje čeka.
Ništa se nije dogodilo. Ostala je tačno gdje je mislila da će umrijeti.
I – prvi put – udahne na novo.