Jedan cvijet može reći više nego hiljadu riječi. Uvijek sam vjerovala u moć malih gesta, u miris uspomena koje ostaju duže od latica. Ponekad, najljepši pokloni nisu ni skupi ni veliki – već oni koji dolaze iz srca i govore ono što riječi ne mogu.
Stajala sam kraj prozora dok je vjetar nosio miris kiše, a ulične svjetiljke bacale zlaćane odsjaje na mokri asfalt.
Noć je bila tiha, osim povremenih koraka prolaznika koji su negdje žurili, ne obraćajući pažnju na svijet oko sebe.
U rukama sam držala knjigu, ali nisam čitala.
Misli su mi bile negdje daleko, tamo gdje riječi nisu bile dovoljne.
Pomislih tada – zašto ljudi više ne donose cvijeće?
Nekada su ljudi poklanjali cvijeće bez razloga.
Jedan cvijet na klupi u školi, diskretno gurnut u ruke prije nastave.
Buket malih tratinčica ubranih usput, samo da bi se netko nasmijao.
Ruža ostavljena na prozoru, bez poruke, jer riječi nisu bile potrebne.
Cvijet na vratima, znak da je neko mislio na tebe u tišini, bez očekivanja i bez povoda.
Sjećam se prvog cvijeta koji sam dobila.
Bio je to mali, neugledan cvijet, možda čak i uvenuo, ali za mene je bio najljepši.
Nije bio kupljen, nije bio dio raskošnog buketa – bio je ubran s pažnjom, s onom posebnom nježnošću koju rijetko nalazimo u svijetu koji uvijek žuri.
Bio je dokaz da sam bila u nečijim mislima.Cvijet od moje najbolje, drugarice.
Kad ste posljednji put dobili cvijet?
Ili još važnije – kad ste posljednji put nekome dali cvijet?
Nije potrebno čekati poseban trenutak, ni veliki razlog.
Cvijeće ne treba opravdanje
Donesi mi cvijet jer si prošao pored nečeg lijepog i pomislio na mene.
Donesi mi cvijet jer znaš da će mi izmamiti osmijeh.
Donesi mi cvijet jer želim vjerovati da još uvijek postoji ta jednostavna ljepota – da nas neko vidi, misli na nas, čak i u najobičnijem trenutku.
Donesi mi cvijet, ne zbog mene, već zbog svega što taj mali čin znači.
Zbog nježnosti u svijetu koji je često grub.
Zbog uspomena koje će mirisati duže od latica koje će uvenuti. Zbog osjećaja da nas neko vidi, osjeti, razumije.
Donesi mi cvijet.
Možda ću ga sačuvati između stranica knjige, gdje će mirisati još dugo.
Možda ću ga staviti u čašu vode, da još malo živi.
Možda ću ga samo prisloniti na obraz, osjetiti mekoću latica i znati da negdje, neko misli na mene.
I možda, samo možda, i ja ću tebi donijeti,cvijet.
