Dragi dnevniče,

danas ću pisati više o sebi neko drugima iako to beskrajno mrzim raditi. Lakše mi je ogoliti dušu drugih, onako kako je ja vidim, nego ogoliti svoju i napisati bilo šta. Inspiracija mi tada iščezne i ostanem sama sa slovima koji se pokušavaju formirati u riječi unutar moje glave. Današnje poglavlje nazivam neki novi ringišpil, jer ne mogu razaznati da li sjedim na pogrešnom ringišpilu života ili se još uvijek nisam uspjela prilagoditi promjenama unutar starog. Znaš, nekada davno sam htjela biti mornar. /poznavajući mene jasno je da uvijek težim slobodi i visinama/

Htjela sam ploviti morem. Beskrajno plavim, crnim, tihim, uzburkanim morem koje bi mi sigurno donijelo slobodu. Gdje bih bila sama. Beskrajno more, beskrajan mir, i ja. Onda sam počela odrastati i shvatati da je čovjek društveno biće i da moram biti društvena. Da moram biti okružena ljudima. A mrzim kada nešto moram.

Koliko god voljela biti okružena bukom tuđih glasova uvijek sam se vraćala beskrajnom plavetnilu i njegovoj samoći. Našoj samoći.

Bilo je dovoljno provesti samo nekoliko sati u tišini kako bih shvatila gdje pripadam i šta želim. Želim čuti more kako pjeva. Ništa više.

Kasnije su me korili kako ću postati otuđenica od svijeta i kako nigdje neću pronaći dom. Čudno, nikada se nisam trudila pronaći dom. Uvijek sam ga nastojala sama napraviti, ma gdje da se našla.

Onda sam opet bila prisiljena biti među ljudima i opet sam s vremena na vrijeme bivala nesretna. Unutar tih živih glasova koji su se miješali u mojoj glavi i ušima bilo je krajnje tiho u dijelovima gdje se nalazim samo ja.

Onda sam ponovo bježala u beskraj.

Sve ponovo. Sve u nekoj petlji.

Onda sam napunila 20 godina i dosadilo mi je živjeti unutar petlje. Shvatila sam da sam se našla u potpuno novom poglavlju i da se moram truditi ispisivati stranice u kojima nešto shvatam. U suštini, trebam izvući poruku kako trebam živjeti kasnije.

Trebam i moram. Ne želim i neću!

Shvatila sam suštinu, iako postoji još toliko toga za otkriti. Želim živjeti i sada, i sa 30, i sa 40, ma do kraja života. Lekcije i padovi će biti sastavni dio, naravno, ali neću prestati živjeti. Istinski živjeti i punim plućima udisati život.

Beskrajno plavetnilo više nije u mojoj glavi, naprotiv, u ljudima je oko mene. Sada svi ti živi glasovi dopiru do onog dijela u kom sam bila sama. Napokon sam pronašla one kojima se ne moram objašnjavati. One, koji shvataju suštinu. One, koji pored mora donose i sunce. Vidiš, nisam otuđenica, naprotiv, zaljubljena sam u život, jer sam napokon pronašla one koji odgovaraju mojoj energiji.