Dragi dnevniče,

dok ovo pišem čujem cvrkut ptica i povjetarac kako prolazi kroz krošnje drveća. Toliko je mirno da postaje apsurdno pisati o nemiru koji se gomila oko nas i ulazi u naše glave. Znaš, uvijek sam se pitala na kom mjestu nikne korijen ljudske zlobe i do koje mjere se može ići dok se ne pređe granica. Da li uopšte postoji granica, stvarna crta koja je unaprijed dogovorena za nekim stolom, ili je ona proizvoljan čin svačije glave?

Smatram da se ljudsko biće rodi sa dva zrna unutar sebe te da samo jedno može uzgojiti. Ono prvo mu daje ljudskost, a drugo oduzima čovječnost.

Dakle, isključivo je na nama šta će rasti u našoj unutrašnjosti. Onako kako pojmimo okolinu u kojoj živimo, emocije u kojima odrastamo i rastemo dovode do odluke kom se zrnu prikloniti. Naravno, postoje oni koji se priklone jednom, a onda ubiju biljku prvog i zasade drugo zrno. Postoje i oni koji zasade drugo zrnu, ubiju biljku drugog i zasade prvo zrno. I na kraju, postoje oni zbog kojih ovo danas pišem.

Kao treću vrstu navest ću one koji posade drugo zrno, ali ni sebi ni svijetu ne priznaju posjedovanje drugog. Naprotiv, rođeni su samo sa prvim zrnom. Rođeni su dobri, odrasli su i postali dobri, a u svom odrazu unutar ogledala ne vide ni trunku zlobe. Ti, treći, jednog dana dođu na velike svjetske funkcije. Malo ko zna da su željni mirisa krvi, mirisa truleži, mirisa moći i tuđe nemoći.

Oni napadaju i ubijaju, ali nisu loši. Oni imaju milione krvavih kapi na svojim rukama, ali nisu loši. Oni su mentalno nestabilni, ali nisu loši. Oni ni u kom slučaju nisu loši, njihovi postupci su opravdani vjerom.

Mislim da je vjera stvorena da približi ljude Bogu i ljude ljudima. Da su stvorene različite kako bi voljeli, poštovali i razumjeli druge. Na kraju krajeva, razlika je u nijansama. Ni u kom slučaju nisu stvorene da prosipaju krv ili da pozivaju na nešto slično. Muka mi je od lažnih vjernika, od ovih trećih i drugih, od smrti i krvi koje su postale normalna pojava na ekranima.

Muka mi je od svijeta koji me okružuje, haosa koji bukti ispod i ispred nas, a ponajviše mi je muka od onih koji se jednog jutra dočepaju svjetskih stolica i pomisle da će tako izliječiti svoju malu i mizernu unutrašnjost.