Putniče, znaš li da i more šapuće svoje misli i tajne među valovima?
U gustini pijeska izgubi se svaki trag; tijelo polako tone, povučeno silama izvan vlastitog razuma. Ponekad nevidljivim nitima isprepletenim iz samog srca, koje krišom osluškuju njihov zov.
Postoje magneti i nesrazmjerna privlačenja protiv kojih je svaki vid otpora uzaludan.
Održavam balans sa stopalima u pijesku, a pogled mi hrli prema nedokučivim dubinama.
Putniče, znaš li da i more šapuće svoje misli i tajne među valovima? Plavetnilo dubine polagano uvlači nespretnog čovjeka u svoj vir. I u trenu izgubi balans, klečeći na koljenima pred plimom i osekom.
Je li to znak bespomoćnosti ili nagovještaj oduška duše koja se pomirila sa sudbinom?
Ponekad zastanem, pogledom uronjenim u horizont - gdje oči vide jednu sliku, a um vrti vlastiti film. Nalazim se negdje između predgovora i epiloga, na početku ili kraju neispričanih priča.
Stojimo na međi, svako na svojoj strani sna, a ipak budni.
Zakoračim li do obale izgubiću tvoj vir, uprkos mojoj želji da ti se iznova vraćam.
Čuješ li otkucaje stare sahat-kule, jer ja još iščekujem stari sjaj.
Tu si, sa druge strane sata - jedna vremenska zona više ili manje.
Ne zaboravi, pripadamo istom vremenu, bez obzira na prostorne udaljenosti.
