Zdravo, ja sam Hu di Dul. Dok sam bio živ zvao sam se Radovan ili Džek. Možda sam bio Nikolaj, a možda i Ana. Ne znam, ne sjećam se baš. E da, zaboravio sam vam reći, ja sam mrtav. Ja sam ono što vi zovete duhom.

Pitate se kako je moguće da sam zaboravio svoje ime. Prosto je, kad čovjek umre on se iz života sjeća samo onog što se drugi sjećaju o njemu i samo dok se oni sjećaju. Ja se sjećam nekoliko kafanskih tuča, sjećam se da sam jednom spasio čovjeka iz Dunava i da sam imao izuzetno veliku glavu. Zamisli čovjeka kom se niko imena ne sjeća nego ga pamte samo po glavi. Izgleda da nisam bio baš dobra osoba. A i šta će mi ta informacija? Šta je to ime? Služi čovjeku samo da ga obilježi, pozitivno ili negativno, nije važno. Važno je da mu nameće breme. Ime je teret kog se nije moguće riješiti. Mada, svejedno bih volio da mi se makar neko sjeća imena, jer kakav je to život, ako umreš svima nebitan.

Pitate se, sigurno, kad sam umro. Ne sjećam se. Mrtvima vrijeme ne teče. Sekund i vječnost su nam isto. Prošlost mjerimo samo dolaskom novih duša, na ovu stranu dimenzije. A kako sam umro? Ni to ne znam. Niko se ne sjeća. Postoji samo uspomena nekog seljaka koji me našao mrtvog u svom polju.

I gdje sam to ja, pitate se. Tu sam, pored vas. Svi smo mi tu. Vi nas ne možete da vidite i čujete, ali možete da nas osjetite. Mi vas vidimo i čujemo, ali ne osjećamo vas. Kad se dešava ono što vi nazivate vjetrom, to se, zapravo, duše pokojnih sele sa jednog mjesta na drugo i šamaraju vas svojim tijelima. Mi smo samo nijemi posmatrači, gledamo vaše greške koje su nekad, vjerovatno, bile i naše i čekamo da pređete na našu stranu, bez mogućnosti da vam pomognemo.

Pitate se, sigurno, i kako izgleda smrt. Prosto je, izgubljen si i bestjelesan. Emocije ne postoje, valjda i one umru sa tijelom. Doduše, ne znam kako je to kad te je neko volio pa te se sjeća. Možda tad nešto i osjetiš. To ćete morati pitati nekog drugog. Mi koji smo umrli nevoljeni smo i u smrti uskraćeni. Ipak nešto osjetim. Osjetim svrab. Imam milion mali rana koje osjetim svuda gdje bi trebalo da se nalazi tijelo. Kažu, oni koji su umrli prije mene, a ja prenosim onim koji dolaze, da je to kajanje. Kažu da kad povrijediš nekog za života ili mu učiniš nažao, duša dobije ranu, koja svrbi i na ovoj strani. Mojih rana je mnogo, a svrab je nesnosan. Zakljčuje se opet, da nisam bio dobar čovjek. Ipak, kako me, makar svi ti kojim sam naudio ne pamte. Čudna je smrt.

Na kraj, pitate se zašto pišem. Pa ni ne pišem. Samo razmišljam šta bih vam rekao da možete da me čujete ili napisao da imam moć dodira. Ovako, sve ćete saznati sami.