Lalo, izađi sa mnom večeras.
Hajdemo do plaže.
Hajde da napravimo
Dvorac od bijelog pijeska.
Na najvišu kulu
Stavićemo zastavu.
Hajde da te sačuvam u toj kuli.
Namjerno kažem „sačuvam“.
Jer neću da te zarobim.
Da te sačuvam od kradljivca vremena.
Dobrih sjećanja.
Milih uspomena.
Znaš, Lalo,
Uvijek sam kradljivca vremena
Zamišljao kao čarobnjaka
Pod crnim plaštom.
Nikad mu ne vidiš lice.
Osim možda
Kad prolazi mračnom ulicom
Ispod svjetiljke.
Kad ne obraća pažnju
I misli da niko ne gleda.
Dvije prave linije
Umjesto osmijeha.
Pa procijedi
Udah kroz zube.
Procijedi,
Jer je previše umoran da
Duboko udahne.
Umoran je od krađe.
Vremena.
I od vremena
Koje je proveo u krađi.
Od svih lica.
Koja su ostala za njim.
Od suza.
Od molbi.
Da im ne uzima sve.
Da ipak ostavi nešto za sobom.
Da ih ugrije.
Znaš, Lalo,
Uspomene su ti kao ćebe.
Griju te
Po hladnim zimskim danima.
Bojim se, Lalo.
Vidjeće kradljivac vremena
Uvojke tvoje.
I šnalu u kosi.
I usne izvijene u osmjeh.
I slušaće pjesmu
Što je pjeva tvoje srce.
Prvo skriveći.
A onda će poželjeti da te uzme.
A on stalno uzima.
To je njegova hrana.
I nikad nije sit.
I zato, Lalo,
Hajde večeras sa mnom.
Da te sakrijem od drugih.
Da se sakrijemo od drugih.
Lalo, hajde da se volimo.
Da niko ne vidi.
I ne čuje.
Pogotovo ne kradljivac vremena.
Jer je zavidan.
I sam.
Zavidi nama ljudima.
Iako nam sve uzima.
I ostavlja sjene.
A znaš li na čemu
Nam najviše zavidi?
Na ljubavi.
Nije mu jasno
Kako mi ljudi
Tu ljubav osjećamo.
I zato, Lalo,
Hajde večeras da izađemo.
I sagradimo.
Dvorac od bijelog pjeska.
I na najveću kulu da stavimo zastavu.
Neka bude boja ljubavi.
Koje je boje tvoja ljubav?
Neka slavi nešto
Na čemu nam i bogovi zavide.
A nije besmrtnost.
Neka slavi osjećaj
Za koji vrijedi umrijeti.
A živi se svaki dan.
Punim plućima.