U rano predvečerje ispred Immara i Marukka, tamo daleko između oblaka i neba, nalazila se planina Maaglovranniaa, a prije nje dugi put kroz šumu Elzennborr.

Duga planina Maaglovranniaa prostirala se od kraja sjevernog do početka južnog dijela Magllokkririe, sredina planine razdvajala je sjeverni i južni predio Magllokkririe, a u isto vrijeme spajala je dvokraj obje strane te zemlje.

O šumi Elzennborr govorilo se govorom odvajkada, vijekovima i vijekovima unazad, da je tu dom Mjaukkinna i Tornnakka. Mjaukkinni su vrsta većih mačaka koja se u posebnom skoku, odbijajući se od drveća zelenborova, pretvarala u Orroloo, posebne velike ptice, kao i Tornnakki, tamnoplavski psi čuvari koji su se pretvarali u Oallare, posebnu vrstu medvjeda tamnoplavske boje, vijekovima unazad čuvali su i štitili Itenume.

- Još nas je ujutro ispratio gradić Viskk, a sad je ispred nas dalek put do grada Taarvananna – reče Marukk
- Prelijepa zelenborova šuma, kako budemo odlazili dalje i dalje niz šumu, sve veći i veći snijeg će nas čekati – odgovori Immar
- Nadam se da nećemo imati nezgoda prolazeći preko zemljanog puteljka prekrivenog snježnim pokrivačem – doda Marukk

Konji su vukli drvenu kočiju koja je pomalo odskakivala s dvodesna na dvolijeve točkove niz put, točkovi su sjekli šuštavi snijeg prelazeći preko njega. Točkovi su se okretali i okretali sve dok jednom nisu zapeli u duboki snijeg. Immara i Marukka zastoj kočije malo odbaci naprijed i vrati ih nazad na sjedišta. Konji su njihali glavama govoreći da nešto nije u redu. Immar i Marukk uzeše dvije duge lopate koje su stajale zakačene na vrhu kočije, siđoše na put i započeše čistiti snijeg ispod i okolo točkova kočije. Bacajući snijeg na stranu puta, nastaviše čistiti i dalje niz put.

- Možda bismo ovdje negdje mogli razapeti šatore i prenoćiti – upita Marukk.
- Trebali bismo sačekati, pa u rano jutro krenuti, ali da još malo očistimo niz put – odgovori Immar.

Kada su Immar i Marukk očistili snijeg malo dalje od kočije niz put, razapeli su šatore i zapalili vatru ispred šatora. Vatreni plamen obasjavao je šatore i okolne kore zelenborovog drveća. Goruća vatra topila je okolni snijeg i primjećivale su se zelenkaste travke i smeđa sočna zemlja. Svježina vjetra i vlaga koju je snijeg održavao u zraku i zemlji nanosili su kroz šumu svježi miris ulja iz krošnji zelenborovog drveća, snijega i zemlje, stapajući se s mirisom toplog tollinna i tek pečenog hljeba.

- Nekad je lijepo odmoriti se i od puta – reče Marukk
- Ugrijat će nas i uspavati tollinn i ujutro smo ponovo na snježnome putu – odgovori Immar

Ujutro, kad se sunčeva svjetlost počela probijati kroz guste krošnje, Immara i Marukka konji su vukli na kočiji. Odlazeći niz put, naišli su na jednog od Itenuma.

- Pozdrav, dobri ljudi, kud ste naumili putevima Elzennborra – uzviknu Itenum
- Ovo je Immar a ja sam Marukk, odlazimo na daleki jug, svojim porodicama – odgovori Marukk
- Drago mi je, ja sam Nornnoll, jedan od Itenuma, čuvam puteve Elzennborra, ali isto tako i malo naselje zvano Immomor, koje je tu, četiri stotine koraka i malo više – odgovori Nornnoll
- Nikada do sada nismo prolazili putevima Elzennborra, odlazili smo okolo, drugim putevima, ovo nam je prvi put – reče Immar
- Ne brinite za to, samo me pratite – odgovori Nornnoll

Itenumi su vozili tvorkote. Tvorkoti su izgledali kao konjska zaprežna kola, samo bez konjske vuče, imali su magnetizovane točkove i vozili su na vodenu paru. Immar i Marukk u stopu su pratili Nornnolla koji je vozio sporo prema Immomoru. Nakon kraćeg puta došli su u jedno maleno naselje. Tolinvana se nalazila u središtu naselja.

- Ovo je Immomor, uvijek ste dobrodošli, ali bih vas zamolio za jednu pomoć – reče Nornnoll
- Naravno, Nornnolle, kaži, tu smo – odgovori Marukk
- Naselje je izgubilo dotok rijeke Lommskk, jedno veliko debelo deblo od težine snijega se polomilo i palo u rijeku i sad se rijeka izlijeva na sve strane, ali ne protiče dalje. Rijeka pokreće mlinove, a od mlinova dobijamo elektricitet – doda Nornnoll
- Kako možemo pomoći? – upita Immar
- Nažalost, u naselju žive stariji ljudi, nešto malo ima omladine koja se odlučila ostati u naselju. Treba nam sva snaga koja će pogurati tvorkot, kako bismo deblo izgurali na zemlju – odgovori Nornnoll

Kada su privezivali mornarskim konopom deblo i zavezali ga za tvorkot, Immar, Marukk i još četvorica mladića zajedno s Nornnollom započeše gurati tvorkot s mišlju da će ga izgurati na zemljanu površinu. Točkovi na tvorkotu su se svom snagom okretali, čas u mjestu, čas malo naprijed, pa čas u mjestu, pa čas malo naprijed. Gurali su, gurali su i u trenutku kada je konop malo digao deblo, vodeni talas odozdo udari u deblo, okrenuvši ga u stranu, i sve je bilo lakše. Tvorkot je punom snagom odlazio naprijed, a za njim Immar, Marukk, Nornnoll i četvorica mladića, izguravši deblo na zemlju. Rijeka se vrati u svoje zemljano korito i nastavi put sve do mlinova. Udar rijeke u mlinove brzo pokrenu mlinove i elektricitet se vrati u naselje. Kroz trenutak svi su izašli na ulice sretni i radosni.

- Hvala vam na ovoj velikoj pomoći, Immare i Marukk – reče Nornnoll
- Nema na čemu, uvijek nam je drago da možemo pomoći – odgovori Immar
- Još jednom, veliko vam hvala, htio bih vas pozvati u našu Immomorsku tolinvanu zvanu Plava rijeka – odgovori Nornnoll

Immar i Marukk se odlučiše da provedu jedan dio dana uz mirišljavi tollinn i da nastave svoj put. Prilazeći tolinvani, miris tollinna se širio kroz sićušne ulice Immomora. U tolinvani su primijetili da su svi veseli, radosni i na toplom.