H A L I D

Dvadeset i neka mi je godina...
Sastanu se drugovi, sastane se rodbina.
rastegne se harmonika, uzmu se gitare u krilo.
"Moja vilo, sunce premilo"
Romanijom je dernek pozdravljen.
Malo je malo dana , a prvi poljubac davno je zaboravljen.
Rajske ptice nek polete, nek se čuje njihov zov.
Tu gdje je stara kuća, stari krov...

A čovjek iz naroda, uvijek je narodu blizak.
Još ako lijepih osobina mnogo stoji iza.
Samo jedno se onda mora priznat.
i to sa sigurnošću.
Halid je ime koje se jednači sa ljudskošću.

I tako dok svira Romanija,
Tuguje Jugoslavija.
Kao da i Miljacka sporije teče.
U ovo tužno oktobarsko veče,
Skupiše se ljudi, upališe bliceve i svijeće.
Pa zapjevaše dok glas i srce ne pukne.
Svirajte mi Zlatne Strune.

Plače otac, sin, plače i od sina sin.
Eh eto to si Halide bio ti.
Sinoć svi smo pjevali zajedno.
Halide voli te tvoje Sarajevo.

A ovdje će biti ko' nekada.
Sve isto je, ali ništa isto nije.
Da se opiše, malo je i hiljadu strofa.
Pamtit ćemo te cijelog života..

Hvala za sve pjesme i djela koja si ostavio u amanet.
Halide, odmori.
Neka ti je laka zemlja bosanska i vječni Rahmet.