Činilo mu se da će dobiti žuljeve po vrhovima prstiju koliko njima pritišće kožu i plastiku na volanu. Falio mu je osjećaj držanja cigarete između prstiju. Hrapavi dim cigarete koji mu grebe grlo i pluća kada ga udahne i osjećaj otpuštanja kada otpuhne dim i isti mu na trenutak zamagli pogled.

A nije pušio dugo vremena. Otkad je mama umrla. Obećao joj je, dok je ležala u postelji u bolnici, da će prestati pušiti i unositi katran iz cigareta u svoja pluća. Ali prestati pušiti, iako je pušio samo tri godine, bilo je teže nego što je zamišljao. Tijelo i mozak su se već bili navikli.

Čudno je to. Kako se tijelo i mozak brzo naviknu na nešto što je toliko otrovno i štetno po njih.

Noć je bila prilično mirna. Otkada je došao u drugu smjenu u hitnoj, imao je samo dvije intervencije, a bilo je jedan i petnaest poslije ponoći. Nije bilo udesa, padova, epileptičnih napada. Samo dva loma i povišeni pritisak koji se ne može spustiti tabletama.

Dobio je naređenje da ode u drugi dio grada. Starica zove zbog visokog pritiska. Ne može nikako da ga spusti. U takvim slučajevima, obično hitna pomoć ne dolazi po pacijenta, već ga neko iz porodice doveze svojim autom. Ali je ova starica rekla medicinskoj sestri preko telefona da živi sama. Sin joj je umro u ratu, a kćerka se udala i odselila u Australiju. Muža nema. Nema je ko dovesti, pa se mora hitnom po nju.

Brzo je našao adresu i parkirao u dvorištu male kuće u kojoj je starica rekla da živi. Nije bilo auta koja su tuda prolazila, pa se nije morao brinuti da li je potrefio da svaki ćošak automobila bude u liniji kapije u dvorištu, kako ga neko ne bi zakačio prolazeći tuda. Nije bilo ni sklanjanja zavjese s prozora u kućama ili zurenja iza ulaznih vrata, kako to obično biva, kada se hitna pomoć parkira ispred nečije kuće u komšiluku.

Uzeo je svoju crvenu kutiju punu aparata, tečnosti i lijekova sa praznog sjedišta do svog i izašao iz kombija.

U potpunoj tišini, čuo je pucketanje sitnog kamenja ispod svojih koraka, dok se približavao ulaznim vratima. Stao je ispred vrata i pokucao. Ništa. Čuo je zveckanje nečeg što je zvučalo kao escajg. Opet je pokucao, ovaj put jače i duže.

Iz kuće se čuo ženski glas.

„Evo, odmah.“ Rekla je žena koja je bila unutra.

Malo se odmakao od ulaznih vrata.

Stvar koju mnogo ljudi ne zna kada se radi o medicinskim tehničarima koji voze hitnu pomoć jeste ta da ih uče da svoju sigurnost uvijek stave na prvo mjesto. Tu su da pomognu osobi kojoj pomoć treba, ali da prvo zaštite sebe, ako do toga dođe. Mali milion je slučajeva kada su medicinski tehničari pohrlili da uđu u kuću ili stan osobe koja je javila da joj treba pomoć, a neko ih je tamo napao i ozlijedio.

Njemu se to nikada nije desilo, ali je iz primjera svojih starijih kolega naučio da, ako sumnja da je u pitanju namještaljka, zatraži pojačanje i sačeka ispred vrata ili da traži da osoba izađe napolje, ako može.

Čuo je ubrzane korake i ulazna vrata su se otvorila.

Na vratima ga je dočela starica u kasnim šezdesetim ili čak ranim sedamdesetim godinama. Imala je kosu vezanu u opuštenu punđu i kecelju oko struka. Gledala ga je dobroćudno.

„Dobro veče.“, rekao joj je. „Vi ste zvali hitnu?“

„Jesam.“, odgovorila je starica. „Nisam mogla da spustim pritisak, a popila sam dvije tablete.“

„Mogu li da uđem?“, pitao je on.

„Samo izvolite.“, rekla je starica i odmakla se od vrata, kako bi tehničar mogao ući.

„Hajte, sjedite. Samo da Vas pregledam.“, rekao joj je i spustio svoju crvenu kutiju na pod pored kauča u dnevnom boravku.

Spuštajući kutiju na pod, podigao je pogled prema velikom drvenom stolu u dnevnom boravku, koji se nalazio iza kauča i na kojem su bili tanjiri, hrana i escajg.

Starica je sjela na kauč ispred njega.

„Kako ste sad? Je l' Vam bolje?“, pitao ju je.

„Puno bolje. Prošao je pritisak sam od sebe.“, odgovorila je starica.

Tehničar je začuđeno pogledao i izvadio aparat za mjerenje pritiska iz kutije. Izmjerio joj je pritisak prvo na lijevu ruku, pa na desnu.

„130 sa 85.“, rekao je tehničar. „Na granici, ali još uvijek povišen. Šta pijete od lijekova?“

Starica se malo zamislila, kao da se prisjeća naziva lijekova.

„Imam enalapril i bisoprolol.“, rekla je starica.

„Dobro. Jeste popili šta?“, pitao je tehničar.

„Jesam. Prije pola sata bisoprolol.“, odgovorila je starica.

„Dobro. Imate li glavobolju, pritisak u grudima ili krvarenje iz nosa? Osjećate li slabost u nekom dijelu tijela?“, pitao je tehničar.

„Noge malo drhte, ali to je starački.“, odgovorila mu je starica kroz blagi osmijeh.

Tehničar joj je opipao puls na rukama, pa izvadio stetoskop da provjeri otkucaje srca i disanje.

„A jeste li imali neki stres danas?“, pitao ju je.

„Nisam, nisam. Zna meni pritisak nekad otići gore.“, rekla mu je.

„A koliko često Vam se to dešava?“, pitao ju je.

„Ha?“, starica kao da ga nije čula i kao da se zadubila u svoje misli.

„Koliko često Vam pritisak ode gore?“, ponovio je pitanje.

„Ode on.“, rekla mu je.

Tehničar je otpuhnuo i vratio stetoskop i aparat za mjerenje ptitiska u crvenu torbu.

„Vidite, pritisak Vam je sad stabilno. Jedino što možemo još uraditi jeste da sad odete sa mnom u hitnu da Vam urade EKG.“, predložio joj je.

„Nema potrebe. Osjećam se dobro.“, rekla je i ustala s kauča. Došetala je do stola na kojem je bila hrana i popravila escajg pored tanjira.

„Onda smo završili. Čuvajte se.“, rekao joj je i uzeo kutiju s poda.

„A da ostanete na večeri?“, pitala ga je iznenada.

Zbunio se.

„Kako mislite?“, pitao ju je.

„Jeste li gladni?“, pitala ga je ponovo.

Nijedan pacijent niti porodica pacijenta ga to još uvijek nisu pitali. Bio je gladan, jer nije ništa jeo od devet sati navečer, ali mu je djelovalo čudno da jede u kući nepoznate starice u skoro dva sata ujutru.

„Ne, hvala. Samo Vi uživajte.“, rekao joj je i okrenuo leđa da ode.

„Znate, bila bi ljuta na mene ako Vas ne bih pripazila.“, rekla mu je.

Zastao je ponovo zbunjen. Pažnju su mu privukle stare fotografije na zidu.

„Svaki put kad bismo se čule telefonom, rekla bi mi da slabo jedete i da se brine, jer ste puno mršavi.“, rekla je brižno.

Ponovo je spustio torbu na pod i približio se jednoj od fotografija na sredini zida. Činilo mu se da je jednu takvu ili čak istu tu vidio u albumu rahmetli majke.

„Rekla je da volite bamiju. Posebno sam to spremila.“, rekla je starica.

Okrenuo se prema njoj i gledao je nekoliko sekundi. Nije bilo sumnje da je jedna od mladih žena na fotografiji koja mu je zapala za oko bila ona, a druga žena njegova majka. Ista ta fotografija bila je i u njegovoj kući.

Žena ga je posmatrala brižno, skoro majčinski.

Toplo se nasmijao krajičkom usana.

„Mislim da bih mogao pojesti malo bamije.“, rekao je i došetao do stola.

Starica je klimnula glavom i sipala mu bamiju iz koje se pušilo u tanjir. Sipala je i sebi i sjela za sto.

Kidajući koru s kriške hljeba i ostavljajući samo sredinu, rekla mu je: „A bilo bi joj drago da zna da ste održali obećanje i da više ne pušite.“

Na izlasku iz kuće, starica mu je dala plastičnu posudu sa bamijom unutra.

„Vratićeš mi je kad dođeš da me obiđeš drugi put.“, rekla mu je.

Nasmijao se i klimnuo glavom.

Ušao je u kombi hitne pomoći i stavio kutiju ispod suvozačevog sjedišta, a posudu s vrućom bamijom na sjedište.

Mahnuo joj je i upalio kombi. U tom trenutku se razmaknula jedna zavjesa na prozoru komšijske kuće.

U desnom retrovizoru je vidio da starica gleda za njim i maše mu.