Probudio ga je prodoran zvuk koji se odjednom prolomio zrakom na peronu.

Bilo je hladno. Po šupljikavom drvetu klupe na kojoj je maloprije drijemao nakupio se mraz.

Pogledao je svoje ruke. Bile su crvene i otečene. Na nekoliko mjesta bilo je sitnih posjekotina. No, činilo se, nisu bile duboke i nije više išla krv iz njih, pa nije bilo potrebe da ih zaštiti flasterom ili gazom. Ipak, odlučio je biti pažljiv s rukama i ne naprezati ih mnogo. Nije sebi mogao priuštiti neku infekciju. Nije se sjećao ni je li ponio kutiju hitne pomoći iz vojnog štaba gdje je služio, prije povrede.

Ponovo je čuo isti prodoran zvuk, kao onaj koji ga je probudio iz drijemeža i vjerovatno spasio od hipotermije.

Ovaj put, okrenuo se u pravcu iz kojeg je dopirao zvuk i vidio veliko svjetlo kako izranja iz mraka.

Bio je to voz. Što se voz više približavao njegovom stajalištu, to je on više primjećivao da pri njegovom dnu, umjesto tablica, stoji naziv: Horizont Express.

Voz je stao.

Ubrzo je na stajalište stigla i mlada žena.

Činilo mu se da je u svojim ranim dvadesetim. Bila je u prljavom bež kaputu. Imala je dugu crnu kosu zavezanu u niski rep. Nekoliko vlasi kose joj je bilo raštrkano na licu. Na čelu joj je bila crvena čvoruga sa nekoliko slabo vidljivih posjekotina. Nekoliko puta se okrenula oko sebe, sa rukama u džepovima, a onda se pripremila da uđe u voz.

Odjednom, okrenula se u njegovom pravcu.

„Hoćete li ući?“, pitala ga je.

On se počeo okretati oko sebe. Nikog drugog nije bilo na stajalištu.

„Ko? Ja?“, pitao ju je, pokazujući prstom na sebe.

Ona je klimnula glavom i blago se nasmijala.

„Ostaću još malo na stajalištu. Mislim da nije ovo moj voz.“, rekao je on.

„Ako ste na ovom stajalištu, onda je ovo sigurno Vaš voz.“, odgovorila mu je ona. „Ionako ne želite ovdje ostati još dugo. Biće gadne oluje. U vozu ste barem na toplom. Pa ćete nešto smisliti.“

Otpuhnuo je i ustao. Uzeo je svoj kofer. Prije nego je zakoračio u voz, okrenuo se iza sebe.

Na stajalištu i dalje nije bilo nikoga, ali je djevojka bila u pravu. Spremala se oluja. Vjetar je počeo raznositi otpatke iz kanti za smeće svuda po stajalištu. Kad su se zatvorila vrata voza, činilo mu se da je vidio da se sve na stajalištu ledi. Nikad ranije nije vidio takvu oluju.

Popeo se metalnim stepenicama do redova gdje su bili kupei. U svakom od kupea je sjedila po jedna osoba. Niko nije obraćao pažnju na njega. Svi su bili zagledani u stakla prozora, iza kojih se ništa više nije moglo razaznati. Činilo se da je voz progutala tmina olujne noći.

Prošao je još nekoliko kupea, dok nije vidio jedan prazan.

Sjeo je u taj prazni kupe. Kofer je stavio pored svojih nogu, za slučaj da uđe još neko. Pogledao je prema ostalim kupejima. Nije više mogao vidjeti djevojku koja ga je pozvala da uđe u voz.

Horizont Express je išao brzo, ali je u kupeu sve bilo mirno. Nije bilo nikakvog pomicanja. Činilo se da voz plovi po šinama.

Izvukao je iz dubokog džepa na debeloj vojničkoj jakni čokoladicu. Bila je to crna čokolada. Nije bila najbolja opcija za podizanje šećera, ali je bila najbolje što je u tom trenutku imao. Ako dođe posluga u vozu s hranom, narućiće nešto. Naravno, ako se uopšte sjetio spakovati novčanik. Nije se baš najbolje sjećao kako je dospio na željezničku stanicu. Sjećao se samo djevojke i voza, nakon što se probudio.

Ponovo je mogao pokretati ruke. Nisu više bile tako promrzle. Otvorio je čokoladicu i zagrizao dio. Nekoliko puta je prožvakao. Nije osjećao ukus.

Pomislio je, Boga pitaj čime su ga sve opili u štabu, da bi mogli da izvedu bezbolnu operaciju.

Kad je htio vratiti celofan preko čokoladice, primjetio je da je vrh netaknut. Kao da je nije ni zagrizao.

Protrljao je oči. I dalje je vidio isto. Zbunjen, vratio je čokoladicu u džep od jakne.

Odjednom je osjetio nalet vrućine u grudima. Ustao je da skine tešku jaknu sa sebe. Kad je stavljao jaknu u malu policu iznad kupea, voz se naglo zatresao. Umalo nije pao sa sjedišta.

U daljini je vidio djevojku u kratkoj crvenoj haljini sa bijelom kragnom i smeđom kosom, nešto između meda i kestena, kako stoji na izlazu iz tog dijela voza i posmatra ga ozbiljnog izraza lica.

Bila je to ona.

Sjećao je se kao da se dogodilo juče. Nije smogao snage izgovoriti njeno ime. Ustao je sa sjedišta kupea i krenuo hodati uskim prolazom između kupea, dok se voz i dalje tresao.

Pratio je što je brže mogao, ali je djelovalo da mu ona stalno izmiče iz pogleda.

Jednom ju je već izgubio i sjeća se koliko ga je to boljelo. Više od rane koju je dobio. Bio je rješen da je ovaj put ne izgubi. Počeo je skoro trčati vozom, ali je ona bila brža.

Odjednom, ispred njega se ukazala duga i visoka figura čovjeka u crnom kaputu i s crnim šeširom na glavi.

Bio je to kondukter.

„Oprostite.“, rekao je on kondukteru.

Kondukter ga je pogledao.

„Izvolite.“, ljubazno mu je vratio.

„Jeste li vidjeli slučajno kuda je otišla ona djevojka u crvenoj haljini? Sad je bila tu.“, pitao je on konduktera.

„Kako ne. Ona je stigla među prvima. Rekao bih, prvi hodnik na početku voza. Neki od prvih redova.“, odgovorio mu je kondukter.

„Oprostite... Samo još jedno pitanje. Gdje putuje ovaj voz?“, pitao je on.

Kondukter ga je smireno pogledao i blago mu se nasmijao.

„To ćete sami vidjeti. Ja o tome ne smijem govoriti novim putnicima. Ali djevojka u crvenom zna. Pitajte nju. Ako Vam nije previše izmakla, naravno.“, rekao je kondukter i otišao dalje.

„Šta pričaš to, čovječe? Ništa mi nije jasno.“, rekao je on gotovo izbezumljeno.

Čuo je konduktera kako mrmlja sebi u bradu.

„Nikad nije lako s ovim novajlijama.“, promrmljao je kondukter i nestao.

On se uhvatio za glavu i otpuhnuo.

Nastavio je hodati kroz hodnike i hodnike voza. Bio je to beskonačan niz hodnika. Na nekim sjedištima bila su i mala djeca, bez roditelja. Konačno je stigao do prvog hodnika na početku voza.

Ispred crne tablice na početku voza, stajala je ista ona djevojka u bež kaputu sa stajališta na kojem se ukrcao u voz.

Brzo joj je prišao.

Pogledao je u njeno lice. Ona je zurila u crnu tablicu pri vrhu krova voza, na kojoj obično piše naziv stajališta.

„Da nisi slučajno vidjela jednu djevojku u kratkoj crvenoj haljini?“, pitao ju je.

Ona je odmahnula glavom.

On je otpuhnuo i coknuo usnama.

„Ali ako sam nešto uspjela shvatiti u ovom vozu, to je da te onaj kojeg želiš da vidiš, uvijek negdje sačeka.“, rekla mu je.

„Ja ovdje ništa ne razumijem. Vidio sam svoju djevojku. Bili smo zajedno pet godina. Trebali smo da se vjenčamo.“, rekao je beznadežno.

„I zašto niste?“, pitala ga je ona i dalje znatiželjno gledajući u praznu crnu tablicu.

On se na trenutak zamislio.

„Ona je... Ona... je umrla.“, rekao joj je.

Putnica je na trenutak skrenula pogled s tablice na njega.

„Kako je umrla?“, pitala ga je.

„Utopila se. Na noći mature. Vozili smo pijani. Ja sam preživio. Ona nije. Umirao sam svaki dan kad se sjetim toga. A bila je toliko lijepa te noći. U svojoj kratkoj crvenoj haljini. Crvenom ružu. Kupio sam joj je ruže.“, rekao je i zastao na trenutak.

„Žao mi je.“, rekla je putnica.

„Ali ako je ona... kako onda... kako je ja vidim?“, pitao je oznojenog čela od naprezanja i razmišljanja.

„Zato što ovdje vidiš onog s kim si najviše poželio da se ponovo sretneš.“, rekla mu je ona i ponovo pogledala u crnu tablicu.

„Ali ona je mrtva.“, rekao je on.

„Ovdje nije.“, odgovorila mu je ona. „Kako si se ti našao na stajalištu?“, pitala ga je ona.

„Ja... ne sjećam se. Ja sam vojnik. Bili smo u rovu. Mislim da su nam postavili zasjedu. Ja sam htio da zaštitim svog druga. Okrenuo sam se i sve je bilo gotovo. Ničeg se više ne sjećam. Vjerovatno su me drogirali u vojnoj bolnici da ne osjetim bolove. I deportovali na voz.“, rekao je on.

Ona je samo klimnula glavom.

„Znaš... shvatila sam zašto ovdje ne piše koja je sljedeća stanica.“, rekla je ona iznenada.

„Meni ovdje ništa nije jasno.“, ponovio je on.

„Nikome nije kad tek dođe. Nije ni meni bilo. A onda sam našla onog kojeg sam ja najviše poželjela.“, rekla mu je ona.

Ona se okrenula iza sebe. Iza njih je stajala starija žena dobroćudnog izraza lica. Blago mu se naklonila.

„Hajde, kćeri. Uskoro izlazimo.“, rekla je mama putnice.

Putnica joj se blago nasmijala i došetala do nje. Uhvatile su se za ruke. Putnica se okrenula prema putniku i nasmijala mu se.

„Vrati se na svoje mjesto. Sigurno nećeš izaći iz voza sam.“, rekla mu je.

Majka i kćerka su polako nestajale u hodnicima voza.

Oborene glave, prolazio je kroz hodnike voza.

Napolju je počelo da se rasvijetljava.

Kad je došao do svog kupea, vidio je djevojku u kratkoj crvenoj haljini kako sjedi na sjedištu naspram njegovog. Pohrlio je prema njoj.

Ona je ustala. Zagrlili su se. Odmakao se od nje u čudu. Nije mogao da je osjeti.

„Šta se dešava? Kako te ja sad vidim? Zašto ne mogu da te osjetim?“, pitao je on.

Ona mu se nasmijala.

„Prvo i prvo, i ja sam tebe poželjela. Drugo, i ja sam bila užasnuta vozom kad sam tek ušla. I sama. I preplašena. A treće, ovo je očigledno jedini način da se tamo stigne. Ali ne brini, neće još dugo trajati. Rasvjetljava se.“, rekla mu je ona.

„Gdje smo mi? Ja nikog drugog nisam volio do tebe. Kako si preživjela? Ja znam da ti nisi preživjela. Bio sam ti na sahrani.“, rekao joj je on zbunjeno.

„Ko je rekao da sam preživjela?“, rekla mu je i zagledala se kroz prozor voza. Činilo se kao da je zora.

„Ali ako ti nisi preživjela... kako onda ja i ti?“, pitao je on iznenađeno.

Uzela je njegovu ruku i prislonila je na svoje grudi. Nije osjetio otkucaje srca. Prislonio je svoju ruku na svoje grudi. Ni kod sebe nije osjetio otkucaje srca.

Otkopčao je svoju košulju. Vidjeli su se narandžasti do smeđi tragovi krvi. Kao da je sva krv istekla i dugo bila na tijelu, bez da je iko očistio.

„Jesam li ja...“, pitao ju je.

Ona mu je klimnula glavom.

„Zato ovaj voz nema imena stanica. Svi idu na istu.“, rekla mu je blago i smireno.

Nekoliko trenutaka je zatvorio oči, kao da se želi uvjeriti da ne sanja, a onda ih ponovo otvorio i pogledao je.

„Bojim se.“, rekao joj je.

Uhvatila ga je za ruku.

„Nemaš čega. Ovo je samo prijelaz. Sad će svjetlo.“, rekla je, nježno mu stišćući ruku. Sad je mogao da je osjeti sve više. Obuhvatio je njenu ruku sa obje svoje.

„Samo zatvori oči i prepusti se.“, rekla mu je skoro majčinskim glasom.

Klimnuo joj je glavom. Niz obraze su mu se počele slivati suze.

Čuo je korake u hodniku.

Bili su to kondukter i njegova kćerka. Jedno od one djece koje je vidio da sjede sami u kupeima. Kćerka je grlila oca i smijala mu se. Kondukter mu je namignuo.

Ponovo se čuo prodoran zvuk voza.

„Uskoro stajemo.“, rekla mu je ona i poljubila ga je. Mogao je u potpunosti da je osjeti.

Zatvorio je oči. I dugo ih držao zatvorenima.

Odjednom, cijeli kupe je ispunilo svjetlo. Prijatno. Toplo. Mirno. Beskonačno.

Svjetlo.