Već dvije godine mi nedostaješ sa svakom zrakom sunca koja mi obasja lice.

Još uvijek odbijam vjerovati da te nema.

Još uvijek stojim iza toga da bih hodala po vatri ako to znači da hodam prema tebi.

Još uvijek se nadam.

Zato me i boli.

Svi nastave sa svojim životima.

Nije pošteno.

Nastavili su i oni koje krivim što te nema.

Ti nisi nastavio život.

Nismo ga nastavili ni mi kojima nedostaješ toliko da beskraj univerzuma nije dovoljan da to opiše.

Stvarno se nadam da si dobro i da si sretan.

Stvarno se nadam da nas paziš odozgo i da si ponosan.

Stvarno se nadam da znaš da si sadržan u svakom atomu naših bića kojima nedostaješ.

Nadam se i da znaš da ćeš živjeti sve dok sam ja živa. A kasnije ćemo biti skupa u bjelini nebeske milosti. Kom god Bogu ona pripadala.

Ljutim se i na Njega što te uskratio svima nama.

Ljutim se i što nećeš biti tu da ti ispričam o svim velikim stvarima koje sam postigla.

Potajno se nadam da će tvoja duša biti.

Možda prihvatam da tvoje tijelo više nije tu, ali nikada neću prihvatiti isto za dušu.

Tu si, znam.

Osjećam.

Hodala sam i danas gradom i tražila te u prolaznicima.

Opet uzaludno.

Svi oko mene znaju šta je dvanaestog.

Svi su danas pažljivi sa mnom, kao da sam porculanska lutka.

Mrzim to.

Mrzim te poglede pune saosjećanja i pitanja kako si?

Tužno sam.

Prazno sam.

Ispunjena sam nedostajanjima tebe.

Nedostajanjima koja traju dvije godine.

Nedostajanjima koja će trajati još mnogo godina.

Ispunjena sam ljutnjom na Boga kom toliko vjerujem.

Ljuta sam na one zbog kojih si otišao.

Najradije bih vrištala ove riječi svima u lice, ali ne mogu.

Zato se osmjehnem i kažem da sam dobro, a suza u oku i drhtaj u glasu me izdaju.

Sinoć sam plakala.

Neki se čude kada ovo kažem glasno, jer su emocije slabost.

Ne dijelim mišljenje.

Kako nešto što mi čuva zdrav razum može biti slabost?

Dakle, sinoć sam plakala i bilo mi je još gore. Htjela sam nestati i zauvijek se riješiti te tuge, ali znala sam da želim nemoguće. Voljela bih znati gdje je smještena ovolika količina tuge koja me sustigne na svakom koraku. Svakog dvanaestog, na tvoj rođendan, na moj rođendan, na svaki veliki događaj, iznenada u toku dana, noću kada Ga molim da te čuva.

Kunem ti se, danas sam jedva funkcionisala.

Htjela sam se sakriti u neki kutak i plakati koliko god želim.

A nisam mogla, jer me svakog dvanaestog svi okruže i ne dozvoljavaju mi da plačem.

Mrzim to.

Nije mi lakše, teže mi je.

Teže mi je sa svakim danom koji te odnosi dalje.

Toliko toga ti želim reći.

Toliko toga želim da mi kažeš.

Toliko toga želim da ostvariš.

A ne možeš.

I nikada nećeš moći.

Čuvaj mi se.

Budi sretan.

Pleši nebeskim poljem.

Volimo te.

Volim te.

Nedostaješ mi neizmjerno, mada to već znaš.

Čuvam te u molitvama, i to znaš.

U suštini, sve što napišem znaš.

Volim te.

Zauvijek.

Beskrajno.

Koliko te volim, duplo mi fališ.

Tvoja prijateljica Nejla.