Umjetnost se uvijek koristila kao alat istraživanja osjećaja, ideja i iskustava. I neminovno je da ona komunicira s nama recipijentima. Ono što jeste fascinantno (a redovna stvar istraživanja velikog broja teoretičara) je kako se umjetnička djela i stvaralaštva različito predstavljaju, odnosno različito komuniciraju sa svakim od nas. Nekad se velik broj ljudi složi oko neke pretpostavke, dok u drugim interesantnijim situacijama imamo jedan miks različitih pogleda i interpretacija. Recipijent može imati različite interpretacije - da djelo tužno, inspirativno, romantično ili filozofski - a da je originalna autorova namjera bila nešto sasvim drugo.

Zanimljiv je tok percepcije, u ovom slučaju, književnog djela kao takvog. Prvenstveno su pozitivisti i psihoanalitičari u prvi plan stavljali autora u čijoj teoriji ''je od presudne važnosti kakve je cigare Puškin pušio pišući svoja djela''. Dok u periodu ''vladavine'' strukturalista i ruskih formalista (Viktor Šklovski) djelo postaje ''ono prvenstveno'' interpretaciji; čak oni djelo nisu percipirali kao djelo nego tekst (po konceptu Biblije). Pa je i Roland Barthes, francuski esejista i filozof, u svom djelu ''Smrt autora'' pretpostavio da ''kada počinje pisanje djela, autor umire'', odnosno: kad je djelo u našim rukama, ''kakve cigare je autor pušio'' postaje nebitna stvar. I opet se historija književnosti poigrava s nama i dolazimo i do tvrdnje da je presudan čitalac. Ti korijeni se vuku od činjenice da je Lodovico Castelvetro, koji je bio zaslužan za komentare Aristotelove ''Poetike'', uzimao Aristotelovo jedinstvo prostora i vremena iz ugla gledalaca jer, između ostalog, Aristotel je bio jedan takav gledalac koji je izvođenja tragedija (npr. ''Car Edip'').

Znači, kroz historiju same umjetnosti (ubrajajući u nju i književnost), poznajemo primjere koji pokazuju da su mnoga slavna djela interpretirana na načine koje autori možda nisu ni zamišljali. Ali time ne sugerišem na pogrešku ili kod autora ili kod recipijenta; to je dokaz da je umjetnost živ i pluralan fenomen, čime se recipijentu dopušta da pronađe vlastiti smisao i rezonancu.

Jedan od jasnijih primjera kako se umjetnost različito interpretira može se vidjeti i na poeziji. Pjesma iz kratkog opisa ovoga članka, koju sam prethodno napisao (https://plenum.ba/sedam-umjetnosti/knjizevnost/nedostajes/0fd82059-2bdc-4cb5-9b16-bd74122924e8/2510270012?feed=g) inspirisana je osobom iz moje familije koje nema već 15 godina. Ipak, sudeći po feedbackovima, čitatelji ju doživljavaju na različite načine: neki ju zaista doživljavaju kao posveta osobi koja nije više na kugli Zemaljskoj, dok ju drugi doživljavaju kao romantičnu pjesmu. Iako originalna inspiracija nije ljubavna, različiti recipijenti pronalaze vlastiti smisao, potvrđujući pluralnost interpretacija.

Primjeri iz historije umjetnosti pokazuju kako se ista djela različito interpretiraju. Na primjer, Van Goghova ''Zvjezdana noć'' često se doživljava kao idiličan, romantičan pejzaž, dok je autor kroz nju izrazio svoj unutrašnji nemir i introspektivno divljenje prirodi. Slično, Fitzgeraldov roman '' Veliki Gatsby'' mnogi čitatelji primarno vide kao ljubavnu priču između Gatsbyja i Daisy, dok je Fitzgerald u stvarnosti kritizirao površnost američkog društva i iluzije ''američkog sna''. Ovi primjeri potvrđuju da publika često gradi vlastite priče oko djela, neovisno o autorovoj izvornoj namjeri, što umjetnost čini živom i pluralnom.

Aristotel je u ''Poetici'' rekao: ''Razgovarajmo o pjesničkom umijeću'', a ja vam poručujem i da razgovaramo s njom!