Nekad mislim da neke stvari u životu osjetimo unaprijed, ali jednostavno ne poslušamo taj glas. E pa, to ljeto 2021. naučilo me da nikada ne podcjenjujem intuiciju.

Bio je Bajram. Onaj poseban osjećaj kad je sve nekako veselo, kad se družiš s prijateljima, kad osjećaš da je cijeli grad živ. Moja drugarica i ja odlučile smo da idemo voziti bicikla. Ona je tada dobila novi bicikl, a ja sam imala svoj stari , kojem, iskreno, kočnice nisu radile baš najbolje. Ali znate već kakvi smo mi tinejdžeri , uvijek mislimo ,ma neće meni ništa biti .

Dan je bio vruć, asfalt se bukvalno topio, a mi smo odlučile da se popnemo na jedno mjesto iznad grada, odakle se vidi cijela panorama. To mjesto ima ogromnu nizbrdicu. Gurale smo bicikle do vrha, znojave, umorne, ali sretne. Kad smo napokon stigle, odlučile smo da se spustimo.

Ona je krenula prva. Spustila se lijepo, kontrolisano, zakočila na vrijeme. A onda ,red na mene.

Sjedam na bicikl i u meni neki glas govori: “Nemoj. Nemoj se spuštati, osjetićeš da nešto nije u redu.” Ali ja nisam poslušala. Znate ono kad sami sebe ubijedite da ste hrabri, da ste jači od straha?E pa, ja sam tad bila tvrdoglava.

Krenula sam. Bicikl je odmah krenuo prebrzo. Pokušavam zakočiti ,ali ništa. Noge mi se tresu, ruke jedva drže volan. Samo osjećam kako me brzina vuče nizbrdo. Pokušavam da skrenem, da padnem na trotoar, da bar ublažim udar… ali ne ide.

Ispred mene , crni Audi. Sve se desilo u sekundi. Samo sam čula udarac, biciklo je odletjelo, a ja sam pala na trotoar.

Nisam osjećala ruku, sve mi je pred očima bilo mutno. Osjetila sam samo toplotu od udarca i nešto mokro na glavi , bila je krv. Ljudi su počeli da trče prema meni, komšije, prolaznici. Vozač Audija istrčao je u panici sa suprugom. Svi oko mene, a meni u ušima samo zujanje. Pogledam ruke – krvave. Leđa, izgrebana. Glava , ljepljiva od krvi.

Znate li kakav je to osjećaj kad shvatiš da si bukvalno u par sekundi mogao izgubiti sve? Da nisi poslušao svoj unutrašnji glas?

To iskustvo me promijenilo. Naučilo me da ne zanemarujem intuiciju. Da cijenim svaki trenutak. Da ne rizikujem samo zato što sam mislila ma neće biti meni ništa . Jer, vjerujte mi, može mi biti.

Zato vam ovo pišem. Ako nekad osjetite da nešto ne treba da uradite , poslušajte taj glas. Nije slabost. To je instinkt koji vam pokušava spasiti život.

Ja sam svoju lekciju naučila kroz bol, suze i ožiljke koji me i danas podsjećaju na taj dan. A vi, molim vas nemojte čekati da se nešto slično desi da biste shvatili.