Gledao sam te kako gaziš
Kožnim zimskim čizmama
Kroz snijeg.
Nespretno, pokušavajući izbjeći
Da se grudve ledenog snijega
Zalijepe za đon tvojih čizama.
Vidio sam kako se mrštiš
Dok ti sniježne pahulje
Ulaze u plavosive oči,
A ispod vunene kape
Vire dva, tri pramena plave kose.
Morsko dijete se nikada
Nije naviklo na sarajevski snijeg,
Zar ne?
Iz daljine, izgledala si kao stranac.
Kao da se nikad ranije nismo sreli.
Ja i ti.
A čuvala si pod prstima svojim
Ključeve mojih najdubljih boli.
Mog najvećeg srama i krivice.
Ležalo je sve što sam želio da budem
Pod tvojim srcem.
Bilo je kao da moje i tvoje usne
Nisu jednom pjevale istu pjesmu.
Kao da nije bilo pjesme, ni ljubavi.
U daljini, izgledala si tako mirno.
Kao da si zaključala pjesmu.
Sada pišeš neku svoju poeziju.
U njoj nema mjesta za mene
I moje daljine.
Iz daljine, još uvijek čujem
Kako dozivaš moje ime.
I zadirkuješ me da se ne ponašam kako treba.
Ko bi rekao da ćemo jednom bliskost mjeriti
S najbliže udaljenosti?
Ko bi rekao da će naše stope
Duboki snijeg jednom pokriti?