Rastopilo je
Usijano gvožđe
Meko tkivo
Mog srca
I moje utrobe.
Razlilo se
Na milione
Crvenih
Krvnih zrnaca
Iz miokarda.
Zapalile se
Vene i arterije.
Ne pumpaju
Više krv.
Nema kisika.
Mozak se
Odvojio od tijela.
Tijelo je
Razvilo neki svoj
Unutrašnji kompas
Koji nema veze
S umom.
I um se bori
Da preživi.
Zato se zamrznuo.
I živi od sjećanja
Koja su mu poznata.
I kupaju ga
Poznatim bolom,
Da ne bi morao
Osjetiti novi.
Novi bol
Treba novu strategiju
Preživljavanja.
Za koju mozak
Nije spreman.
Nakon vatre
I toplotnog talasa,
Pustošenja,
Nastupila je
Za srce zima.
Pukotine
Koje je
Urezala vatra
I iz kojih je
Isparavao dim,
Sada liječi mraz.
Sada i u srcu
Polako ledi
I sniježi.
A svaki led
Jednom sunce
Mora otopiti.
Svaku zimu
Proljeće isprati.
Kad novo proljeće dođe
I sa njim cvijetanje,
Pretvoriće se mraz
U pepeo.
I probudiće se iz pepela
Ptiče.
Goluždravo i mršavo.
Mliječnih očiju.
Isto ono što je nekad bilo,
Prije nego su mu pokazali
Da može biti previše
I da se treba smanjiti.
Negdje strpati svoju vatru
I plamen,
Da njima bude ugodnije.
Feniks.
Novo rađanje i buđenje.
I ovaj put će biti drugačije.
Budi se iz pepela
Nova svjesnost.
I spremnost
Da se voli i daje,
Bez kidanje sebe.
Zato je vatra ranije
Morala spaliti.
Zato je ledena zima
Morala pustošiti.
Zato je,
Kad je sve nestalo,
Ostao pepeo.
Kako se drugačije
Feniks rađa,
Nego iz pepela?