" Znaš, ja nisam kao ostali pjesnici.

Nisam pjesnički zanesana i možda se bojim da to nikada neću ni biti.

Ne osjećam.

Papir to radi umjesto mene.

Ne osjećam, jer su zidine unutar srca nedokučivo visoke, hladne, same… Ne pokušaam ih preći, jer nemam šta naći. Ono što sam pronašla davno se ugnijezdilo u redovima između riječi.

Dakle, naslutih da sam sama, ali to nikada istinski nisam.

Naprotiv, najviše sebe imam kada jurim ka vrhu svijeta. Tada osjetim da postojim, a granica neba se briše.

Najviše sebe imam kada se moj kišni lik ocrtava na cesti.

Najviše sebe imam kada se zabavljam otkidajući djeliće duše.

Najviše sebe imam kada mi sreća obuzima dušu.

Najviše sebe imam u fragmentima drugih.

Najviše sebe imam kada živim umjetnost ili kada ona živi mene. Uvukla se u čestice moga bića. Obitava unutar mene. Nekada erodira. Ali (po)stoji. Zapravo baš tada ponajviše sebe i imam. "