Bosonog hodi njivama iznad Varoške Rijeke isprobavajući prirodnu akupunkturu. Tabane mu bode ćilim dotjeran oštrim zubima bosanskih ovčica, istih onih zbog kojih mu zimi tabane bodu i griju stotine neukrotivih niti u priglavkama. Kupi za srnom ostatke rose, u zoru se abdesti i ona, i slavuj, i jež pa hitro i krajiški djed žuri da taj čin obavi. Pjeskovito treperenje mujezinovog glasa s munare Drvene džamije umiri njegovo srce što hučalo je poput Uninih slapova. Na sedžadi od crvene djeteline i kunice, nakanio je molitvu obaviti. Spuštajući čelo na tlo, udahnuo je have koju mravi i gmizavci dijele, a duši odušak dao izricanjem dove: „Milostivi Bože, Ti Koji stvori mene u zemlji rajskoga naličja, ne daj mi da sebe protjeram iz nje i o njoj ružno zborim; zaista, najnezahvalniji rob tada bih postao.“ Položi jelek u hlad jeribasme prekrivši svežanj što kvrguši ne da se ohladiti. Za pojas zadio je belegiju, blago pognuo pa otpočeo košenje. Zamah kosom odavao je mladića u tijelu starca koji ne preže pred izobiljem napornog rada dok ga Sunce ne posjeti u podnevnim satima. Kapi znoja ne ometaju bistri pogled koji motri da na mravinjak ne nabaše. Takav je Krajišnik, iako oštar poput svoje kose, brižan je prema svemu što zemljom hodi i gmiže. Svaki otkos po jedan bljesak prošlosti mu otkriva, filmska traka reklo bi se, a to njegovog života samo su slike i prilike; propuštene i iskorištene. U jednom mahu vidi majku dok mu u lavoru vodu za kupanja sprema, u drugom svoga oca kako zida kuće po Bužimu zajedno sa svojom braćom, a u trećem svoju dragu, ali tuđu mladu. Naslonivši se na jeribasmu, ispucaloj kori toga debla svoju mokru košulju daje za napajanje. U kvrguši utoli glad i svojoj kući s kosom preko ramena stari se djed zaputio. Idući mahalom ubire i sije selame, pogledom šara po krovovima razabirući svoj iznad kojeg se vijuga dašak dima iz nakrivljenoga odžaka. Kahvu je nekoliko puta uz blagi osmijeh odbio u komšiluku čuvajući hatar svoje plemenite hanume koja ga čeka s džezvom i rahatlokumom. U svakoj pjenastoj čahuri plutalo je raznih muhabeta i bez obzira što je gorčinom sudbine bivala zaslađena, vazda im je bila pitka. Iz ćoška će tišinu staračkih godina prekinuti glas predane voditeljice na radiju koja saopćava sve važne vijesti ovoga svijeta, ali djedu i njegovoj hanumi niti jedna nije bitna. Tek ukoliko se ime nekog političara podudari s imenom njihovoga sina, oči će im ispaliti blagi hitac iskrica i na prezimenu će se sjaj već ugasiti. Na počinku će svako svoj jambez zagrliti, a krajiškom djedu kao ovlaš svakodnevnice još jedan otkos bljesnuti na prostranoj livadi iznad Varoške Rijeke.

Amela Zulić