U susretu kratkom, pod sjenom putovanja,
pojavi se ona, Njemica s osmijehom
koji je nosio hladnoću sjevera
i toplinu što se ne da zaboraviti.

Našli smo se između jezika,
u rečenicama koje nisu pripadale
ni meni ni njoj,
ali su bile naše,
most od riječi koji drhti u zraku.

U njenim očima titrala je iskra,
tiha napetost, gotovo neizrečena,
kao da svaki pogled
traži dozvolu da se približi.
Ali barijera je stajala,
nevidljiva, ali tvrda,
i činilo se da srce udara
o neprolazni zid vremena.

Osjetio sam miris ljeta u njenoj kosi,
a ipak, miris daljine ostao je jači.
Zrak je bio gust od čežnje,
riječi su tekle, ali nisu mogle dotaknuti
ono što je šutnja već znala.

Rekla je toliko svojim smijehom,
više nego što bi ikad izgovorila.
U tom trenutku činilo se
da bi svemir mogao stati,
da bi se zid mogao srušiti
ako bismo samo jednom zaboravili strah.

Ali vrijeme je, kao uvijek, bilo tiranin.
Pogledali smo se, još jednom,
kao da obećavamo bez obećanja,
kao da znamo da ponovni susret
ne pripada ovom danu.

I dok su koraci odlazili,
osjetio sam kako se u meni taloži
tiha nada, gotovo proročanska:
da će dogodine,
na istom nebu,
ona opet stajati ispred mene.