Pred sami cik zore, odabrala sam sunce umjesto mjeseca. I zamalo da mi zastane dah pred ovim našim krajolikom.

Pitam se, zebu li hladnoće u malenom gradiću sličnom mom? Ruke ti svoje pružam, u nadi da će te podsjetiti na zaboravljeni dom. Neke su slike daleko od razuma, ali pamte staru toplinu.
Možda će moje nježne ruke ostati tek samo u sevdahu ili izgubljenom stihu neke stare pjesme, ipak, neće izgubiti svoju mekoću.

Možda još lutaš tim ulicama stranim, tragajući za dijelovima sebe koji su ostali na peronu svih naših čekanja.
Dok sam sjedila na staničnoj klupi i gledala vozove što dođu i prođu, sa svakom lokomotivom sam puštala djelić sebe. Da sam ostala još koji minut duže, možda bih i samu sebe ispratila. Prepustila bih se putem misli i krenula među nova prostranstva.

A tu sam, još na istom mjestu, tamo gdje me čovjek uvijek može zateći. Ovdje sam gdje pripadam, u okrilju svog malenog gradića, koji je za mene sve, samo nije malen. Oduvijek hodim njegovim ulicama i posmatram prirodu kako mijenja svoje boje – nikada nisu iste. A tek stara trešnja, što već godinama kuca o moje okno, ostala je nepresušni izvor inspiracije mojih pjesama.

Možda ti se čini da pronalaziš svoje mjesto u tuđini, ipak, od svih perona najdraži mi je onaj što pamti moje korake.

Ako se ikada zapitaš kako izgleda dom, samo poslušaj svoje srce. Dom je mjesto gdje srce zatreperi iskrom uzbuđenja, a zatim utihne spokojno, kao nigdje drugo.