Juru su u Ribarskom naselju zvali „kereći sin“. Iako mu otac nije bio pas, znao je zavijati na mjesec bolje od svakog psa u naselju. Zavijao je, kažu, iz razonode. Usor ga je samo jednom upitao zašto. Juro je odgovorio: „Da ne zaboravi mjesec kako mu zvuči ime.“ Okretan i zaljubljiv, uz nedostatak pigmenta, u ribarskom naselju bio je sve što se ne može ukrotiti: vjetar, smijeh, ludost i srce koje ne zna granicu. Brkovi su mu uvijek bili razvučeni kao odbrana od podsmijeha. Jednom je uhvatio štuku na priču. Niko nije čuo koju, ali se pričalo godinama. Drugi put je pokušao uloviti mjesec u lavor sa vodom. Kad mu se lavor prevrnuo, rekao je Usoru: „Eto, pobježe svjetlo. Ali bar znam da je bilo živo.“ Sljedeći put ga je zarobio u ogledalo. Ujutro - mjesec je nestao. Caki ga nije podnosio u čamcu. Tvrdio je da donosi maler. Usor bi ga ipak potajno ubacio. Zajedno su činili ono o čemu voda ćuti: da se mir i nemir moraju dodirnuti kako bi nastala dubina. Najčešće bi ga nalazio kako spava ispod čamca, među mrežama i vlažnim kamenjem. Kad bi ga probudio, Juro bi odmahnuo repom i rekao nešto poput: „Sanjao sam da plivam u snu, pa nisam znao da li spavam, plivam ili tonem.“ Usor bi odgovorio po navici: „Sve je isto, ako si u vodi.“ Njih dvojica kao da nisu bili prijatelji po izboru, nego po nekoj starijoj sili. Možda onoj koja je još prije njih odlučila da će jedan čuvati Opsjenu, a drugi pratiti njen tok. Navečer, kad bi se voda staklila pod svjetlom baklji, Juro bi ispredao priče koje su zasmijavale same sebe. „Znaš li,“ rekao je jednom, „da ribe ne pamte svoje snove?“ Usor ga je gledao šutke. „Ne pamte,“ nastavio je Juro, „jer im ih voda vrati prije nego otplivaju.“ Tada bi se obojica smijali, poput dva prijatelja koji u sebi dijele istu rijeku, ali ne i obalu. Bilo je jutro bez vjetra, ono kada površina izgleda kao zrcalo. Usor je stajao na obali, osluškujući kako mu voda plavi misli. Caki je već bio u čamcu, go do pojasa. Lupao je po veslu kao dijete po igrački da čuje hoće li se nasmijati. „Šta čekaš?“ „Znak.“ „Od koga?“ „Od vode.“ Caki se nasmijao. „Aman, Usore… da si bar čekao kakvu curicu, možda bi ti znak i došao.“ Usor se nasmiješio. Osmijeh mu je bio kao krug na vodi koji se dugo širi. Kad je kročio u čamac, nasmiješila se i voda. Plovili su bez riječi. Čamac je bio dovoljno velik da ponese svu tišinu. Opsjena je disala ispod Jure na pramcu, a magla je puzila po površini, spajajući nebo i vodu u istu boju. „Znaš,“ reče Caki, „kad sam bio dijete, mislio sam da ribe spavaju u oblacima. Pa kad pada kiša, one se ustvari vraćaju kući.“ Usor nije odgovorio. Samo je pljusnuo dlanom po vodi. Kapljice su zasjale kao majčine oči.