Svanulo je, kako kome. Sunce pokušava da se provuče ispod mojih zavjesa i da mi u sobu unese malo topline. Onoga što najmanje volim. Da sam htjela da mi svjetlost uđe u stan, srušila bih sve zidove i pustila je unutra. Kafa na trpezarijskom stolu idalje stoji. Isto onako kako je stajala jučer. I prekjučer. Hladna, na zidovima šolje skorena i gorka. Bez mlijeka. Ne zato što ga nemam, već zato što mi ga se ne da sipati. To sipanje zahtijeva trud, a da sam se htjela truditi, za početak bih se pobrinula da mi kafa ne bude hladna. Međutim, ne vidim poentu u tome, kad će se svakako ohladiti ako je ne popijem brzinom svjetlosti ovog Sunca koje mi toliko smeta. Sad kad sjedim za stolom i pijem tu bezukusnu kafu, vakat je da nešto i napišem. Ali, riječi ne dolaze do mene kao što su prije. Moj um vodi bitku sa nasumičnim napadima inspiracije, koji uvijek izaberu najneprikladniji momenat da iskoče iz mojih misli. Negdje sam pročitala, a možda sam i usnila. Naposljetku, nije ni bitno. Samo zapis ima vrijednost. “Čovjek ne prestaje osjećati. Samo prestane vjerovati da to nešto mijenja.” Ovako nešto bi napisao Camus, da je ikad išta osjećao. Možda sam ja Camus, ali sa lošijim ukusom za kafu. Postoji li mjesto za nas oboje, ili ja pak moram uvesti nešto svoje, mimo ravnodušja. Možda ta riječ i ne postoji, ali poenta je tu, za razliku od ove priče. A možda ovo i nije priča. Možda je samo fusnota tuđeg romana koji se nikad nije završio. I kad bi me neko pitao za smisao, ne bih znala šta reći, jer ga više ne tražim. “Zato ti i kažem: mene nemoj ništa pitati. Ja ništa ne znam i neću da znam. Eno ti tamo pa pitaj, ja ti neću ništa reći.” Džamonjina melodramatičnost ne blijedi, baš kao i moja kafa. U njoj se krije cijeli svijet, mutan i crn, u krugu koji nikad ne završava. A šolja u kojoj je taj tmurni svijet, ogledalo je. I to ono razbijeno, poslije kojeg slijedi sedam godina nesreće. Nećemo dočekati kraj tih nevolja, mi, ljubitelji tame. Napast će nas, ovi što nas ne razumiju. Istrijebit će nas svojom svjetlošću, svojom bojom. A, možda ću ipak samo ja nastradati… A zaklela sam se da neću pisati o sebi. Narcisoidni poremećaj ili neshvaćena ličnost li sam. Sve što pokušam napisati o svijetu, ispadne o meni. Pa vi procijenite. A meni je možda vakat da spustim pero. Mislim da sam završila. Sad ili za sva vremena, pitanje je. Ako iko pročita ovaj apsurdni osvrt na postmodernizam, nek ne razmišlja šta je pisac htio reći. Samo sam htjela da kažem da je kafa bez mlijeka jednostavna. Kao što život treba biti.