“Ona koja teče”, Iliri rekoše - i poteče. I koritom i venama, pomiješa se još i s krvlju i drugim rijekama. Ovako ponosno skrojena kakva jeste, idući nešto južnije, dokaza se Šujicom, jednom od najkrivudavijih rijeka na svijetu. Ona tekućica živa, a mi kao tvrđava!Od Ilira do Kulina, od njega pa do danas, stojimo joj na ušću.

Kap jedna po jedna slijeva , rekla bih ,jesen je. Ovdje se godišnja doba nadmeću pa se onda jedno uz drugo smire. S neba na zemlju udahne mijenu ljepšu od prethodne, ružniju od naredne. Samo se mi jedni uz druge nismo smirili. Tri su poziva i zvuka, ista im poruka. Svaki taj zvuk, poziv, odzvanja kao još neotkrivena barokna kompozicija. Kad svako svom se pozivu odazove i svoju smiraja knjigu otvori i stećak smekša. Stećak, tu je da niko ne može pobiti to da je ova zemlja bila ni da će je biti, tu je, da bude most iz jednog vremena u drugo.

Jesen je, rekla bih. A možda ona ipak jeca upornim kišama. A dokad li? To se ona svaki put najviše isplače ondje gdje su najviše izdali. Pa se utješi , kao i svaki put, nekim od svojih dukata. Možda gordim galopom divljih konja plodnom dolinom neke od hladnih planina. Tekla, istekla , pa još i titula postala. Herceg, tako titulu nazvaše. Tu sve šumi, sve zvecka i prikrada se kroz vreli krš, ako ne njim onda Trebišnjicom ponornicom pa niz nju kroz vinograde mirisne.

A opet mi ,kao tvrđava! Lijepe su nam tvrđave, vječne i nepomične, a mi u ovoj ljepotici samo nepomični. Ma ne pišimo joj više ni pjesme, ni priče, romane i druge posvete, a misli nam izdajice, kukavice.
Teci bossona, teci herceg, i koritom i venama uvijek tekli nam!