Bio je jedan jesenji dan, hladan i vjetrovit. Ja sam nekim čudom kasnio na voz. Eh, ljudi moji, ono što je prava panika… sat je otkucavao, a ja trčeći kroz stanicu osjećao sam kao da mi noge ne pripadaju tijelu. Ali nekako… nekako sam stigao. Čini se da sudbina ponekad ima svoju volju, iako ne voli da kasnimo. Uhvatio sam zadnji trenutak, voz se zaustavio .Dah mi se slijevao niz lice, i ušao sam u voz sjeo a preko puta mene… sjedila je djevojka sama, i nosila je isti kaput kao ja. Smeđi, stari kaput, pomalo istrošen.Bila je tu negdje mojih godina .

Pogledao sam je, i upitao: „Izvinite mogu li sjesti ?“
Pogledala me čudno, zbunjeno, ali ipak je pristala. Oko mene je vladala tišina voza, i onaj osjećaj… kao da se svijet smirio, makar na tih nekoliko trenutaka. Njena kosa bila je boje meda, talasasta, padajući preko ramena, a oči… oči su joj bile tamnozelene.

„Gdje idete?“ upitao sam, tiho, ali iskreno.
„Na liječenje,“ rekla je, i izgovorila grad – Sarajevo.
„A od čega…?“ nisam mogao izdržati, i osjetio sam kako mi se srce steglo kad je izgovorila dijagnozu. ,,Leukemija , smrtonosna, nepopustljiva bolest. Udahnuo sam duboko i rekao: „Znam da je teško… ali moraš vjerovati da postoji nada. Čak i u najmračnijim danima, mala svjetlost može sve promijeniti.“
Nasmiješila se, oči su joj blistale, i zahvalila mi se šaptom ,,Hvala ti… stvarno ti hvala.“

„A, čekaj, nisam te ni pitao… kako ti je ime?“
„Elaria,“ rekla je, ime čudno i specifično, gotovo magično. „Prvi put čujem to ime,“ rekao sam, i osmijeh joj se raširio.

Pitao sam je, „Imaš li nekog u porodici?“
„Imam majku, oca i dva brata… ali… u ljubavnom smislu, nemam nikoga. Niko me neće zbog bolesti. Ljudi bježe od onih koji umiru…“
„To je čudno… jer ti si predivna,“ rekao sam, iskreno.
„Eh, gospodine ,to je život… nekad najljepši cvijet ne može procvjetati gdje bi trebao,“ rekla je, i ja sam osjetio težinu njene rečenice.

Objasnio sam joj da ni ja nemam nikoga,vodili smo razgovor.A onda… skinula je kaput, rekla da joj je prevruće, i upitala mogu li ga staviti kraj mog. Pristao sam. Nakon dva sata,zazvonio je njen telefon. Majka ju je zvala. Ispričala se i otišla da se javi.

Eh, ljudi moji… toliko sam se zagledao u taj njen lik, da nisam ni primijetio da smo stigli na moju stanicu. Nisam se stigao ni pozdraviti , uzeo sam kaput i kofere i istrčao van, gledao za vozom i osjećao krivicu kako me guši.

Kad sam stigao u apartman, bacio sam kofere na pod… i par dana kasnije, dok sam slagao kaput, iz džepa mi je ispala fotografija. Njena fotografija. Bio sam u šoku. Otkud…? Otkud ova fotografija? Počeo sam sumnjati… možda smo zamijenili kapute. Pregledao sam džepove… našao sam papirić, broj telefona.

Odlučio sam pozvati. Javi se starija žena. Upitao sam koga sam dobio, predstavila se, ali ja nisam znao ko je. Objasnio sam situaciju, fotografiju, kaput… i odjednom žena počinje plakati.

„Moja kćerka… Elaria… vlasnica je tog kaputa. Pričala mi je o tebi, rekla je da ste zamijenili kapute… Ali… umrla je. Od leukemije… . . Nije mogla disati, tijelo joj je otkazivalo, a srce… srce nije izdržalo. Ostavila je svijet tiho.

Eh, ljudi moji… tad sam osjetio težinu svijeta na ramenima. Odrastao sam, prošao mnogo, ali ovo… ovo je bilo nešto drugo. I svaka stvar koju sam dotakao tog dana, svaki dah, svaki korak ,podsjetio me na život i smrt, na slučajnost i sudbinu.

I eto, ljudi moji… ovo je moja priča, možda i njena, možda i vaša i da znate, život je kratak, ali ti trenuci, ta mala čuda… ponekad ostanu zauvijek.