KĆERI MUJEZINA

– Ne! Ne, ne, ne...To nije moguće!
S ovim riječima vrata podruma je otvorio jedan čovjek, odmahujući glavom dok je krv navirala u njegovu glavu,on je ušao u polumračnu prostoriju.
Ta prostorija je bila njegov kruh u rukama. Radionica u kojoj je, od odabranog drveta, vrlo vješto izrađivao posuđe za kućanstvo i prodavao na čaršiji.
Čovjek čija se svijest zbog nečega bunila i kao da nije mogao prihvatiti ono što je prethodno čuo, zvao se Hulusija.
Srednjeg rasta, crnih prosijedih brkova, u svojim pedesetim godinama izgledao je izuzetno staro.
Neiskvarene duše,dobričina, izrazito pošten, cijenjen po tome. Iako je bio udaljen od džamije, svaki vakat je zanijetio stojeći iza imama.

U trenutku uzbuđenja sa glave je skinuo fes, bacivši ga na radni hastal, nešto je opsovao, a onda je zavrtio glavom, pogledao u nebesa, tri puta zatražio oprost te pokorno pognuo glavu u znak dubokog kajanja.
Vrata podruma nisu bila zatvorena jer je na pragu stajala njegova žena. Visoka, vitka, lice izduženo ali punačko, držala je ruke na kukovima i kolutala očima na njegovo ponašanje. Kada je čula psovku, okrenula se prema avliji, osmotrila i zatvorila vrata podruma.

– I šta! Šta!? Šta sad možeš... – govorila je udarajući se rukama po bedrima. – Hoćeš li crknuti zbog toga?! Sama skočila,pa šta... Njena volja.

Čovjek je stajao mirno, okrenut leđima, još uvijek pognute glave, desnom rukom trljao je oči. Ništa nije govorio. Slušao je ženu kako izgovara utjehu koja ničemu ne služi. Šta god ona rekla, a nastavila je govoriti, bilo je kao da nosi ibrik vode da ugasi šumski požar.
Taj bijes nije izazvan tek tako, a požar u njemu planuo je prije koji čas kada mu je žena saopštila da se njihova kćerka, Mujezina, udala preko njihove volje i saznanja.
Za koga se udala, ni to nisu znali. Jednostavno je ponijela svoj miraz i otišla kad je noć bila najcrnja.
Mujezina, očevo zlato i mezimica, bila je treće dijete od petero koliko su imali, ali kada se bolest pojavi i raširi, ona onda ne žali nikoga. Mujezina je jedina od petero preživjela tifus i ostala jedina ruža koja cvjeta u bašti svoga oca.
Sad, shrvan bolom, ovaj časni čovjek ni u jednom trenutku nije pomislio na svetu čast koju svako ponaosob zida tokom cijelog života pazeći na svaki svoj korak i mogući prestup koji bi to mogao sve srušiti i u očima drugih ljudi ga učiniti kao bačenog lopova u mračnu tamnicu.
Njega je više duša boljela, mučila se u tom bolu, umirala u tuzi,to što je ona izdala povjerenje i lukavo, kukavički, dok je on spavao, svojim topovima i golemim đulima sravnila njegovo dostojanstvo i mogućnost da bude dio njene sreće.
Nikad nije bio osor, ljut prema svojoj djeci. Nikada ih nije udarao. Čak kada bi njegova žena, njihova majka, počela da ih bije zbog njihovog nestašluka, on bi vikao:
– Ti ćeš u sred vatre zbog toga!

Sada, dok se svi brodovi u njemu doživljavaju brodolom, on baca sumnju na svoje postupke i traži grešku u vlastitom ophođenju prema njoj.
Njegova žena u svoj toj trenutnoj pometnji nije prestajala da umiljuje bijesnu životinju u svom mužu koja je naočigled željela da udavi sve oko sebe.
Ona je bila drugačija.Emocionalno neslomljiva. Nikad uvrijeđena. Nije bila ni egoistična, ali karakterno vrlo čudnovata, posebno za svoga muža.
Strah joj nije preplavio dušu. Kada bi joj odsjekli obje noge i obje ruke i da je prinuđena živjeti kao kornjača okrenuta naopačke, ona bi samo viknula: dobro je, moglo je gore od ovoga.
Kada su joj djeca pomrla, nije suzu pustila, nije se bacala, naricala, već je bila mirna, kao da prati drage goste koji rijetko dođu, i uz sav taj osjećaj ona je vikala:
– Letite, letite moje džennetske ptice iz ovog džehenema kojeg dunjalukom zovu, opet ćemo se sresti.

Zbog ovih riječi bila je predmet rasprave i sažaljenja na svim većim skupovima, sijelima, pa je zbog toga njen muž završio čak u trećoj varoši kod nekog hodže da mu nauči na vodu. Kupao je svoju ženu tom vodom, umivao, tjerao je da pije, ali ništa se nije promijenilo i koliko god godina su zajedno pod istim stropom, on se njoj čudio svaki put iznova i iznova.

Nakon sedam dana oluja u Hulusiji je prestala, granulo je sunce. Mujezina se nije vratila roditeljskoj kući pa je njen otac to shvatio kao da je ona zadovoljna svojom odlukom. Odlučio je da prekine rat, obukao je odjeću za posebne prilike, stavio je miris kao da je pošao na džumu, pod rukom je ponio dvije drvene posude kao vjenčani poklon i krenuo da upozna zeta i kuću u koju se njegova kćerka udala.

Prije nego što je stigao pred kuću, zastao je, skinuo je obuću, očistio prašinu sa stopala i između prstiju te je obukao čiste čarape kako bi s takvim ušao u kuću.
Kuća je prizemna, kamena, sa visokim krovom. Pored nje je hrast, sigurno stogodišnjak. Ogroman. Pored kuće je obor sa ovcama i kozama.
Nije bio ni blizu vrata kada su se ona otvorila. Kao da su ga čekali. Na vratima je bio domaćin, mladoženjin otac. Čovjek vedra lica. Čvrsto su stegnuli ruke, upoznali se, poželio mu je dobrodošlicu te ga upustio u kuću.
Na lijevoj strani bile su tri sobe, a na desnoj prostorija u kojoj su svi živjeli. Na sredini ognjište, naložena vatra pored koje je ležalo poluživo tek rođeno janje. Kuća je puna čeljadi. Na sve strane su trčkarala djeca. Nije ih uspio prebrojati.
Tu je bio i domaćinov brat, bratova žena, njihova neudata sestra, domaćinova žena, odnosno svekrva njegove kćerke. Sićušna žena, bez zuba, smiješila se i koliko god da je široka odjeća na njoj, nije mogla da sakrije to da je bila pred porođaj.
U desnom ćošku te prostorije spavala je jedna starica. Nije bila domaćinova majka već nana. Imala je oko stotinu godina. Bolovala je od nečega, ni oni nisu znali od čega. Stalno je spavala.Kažu da se jasno sjećala zemana Husein kapetana.
I na kraju, pored prozora stajala je njegova lijepa kćerka i njen muž. Zet je bio visok, viši od nje, mršuljav, ali svi ostali su bili takvi. Nije mu ni prišao, a zetovo lice oblio je rumen, kao da se posramio, ali nije savijao kičmu i obarao pogled, što mu se svidjelo.
Pogledi oca i kćerke su se sreli. Gledala je sebe u njegovim, a on sebe u njenim očima.
Poklonio im je posude. Vidno oduševljenje se proširilo na ostale ukućane. Uzvikivali su riječi hvale spominjući Božije ime.
Smjestili su Hulusiju u samom pročelju prostorije. Ispred njega su postavili sofru na koju su iznosile, čini se, sve ono što su imali u kući da počaste dragog gosta.Bili su tu orasi, suhe šljive, jabuke... Na kraju su iznijeli veliku ćasu mlijeka i kuruze.
Svi su sjeli nasuprot njega. Smješkali se.
Sva pažnja bila je usmjerena prema njemu, a Hulusija bi, dok bi odgovarao, gledao kako kod čeljadi rastu oči dok on kašikom miješa kuruzu po mlijeku.

– Hajte, djeco, ponesite kašike, ja ne volim sam jesti – izgovorio je Hulusija.

Dok su se ostali protivili, djeca su poskočila i sa kašikama već bila ispred sofre. Hulusija je jedva zgrabio tri kašike kojom brzinom su djeca klepetala po drvenoj ćasi i u tren oka je ispraznili. Njegov stomak je ostao prazan. Njegova duša napojena.

Na odlasku Mujezina je krenula s ocem do putu, da ga isprati. Zagrlio je kćerku i tiho joj šapnuo:
– Kad ogladniš, imaš gdje da se vratiš.

Deset dana kasnije Mujezina se vratila očevoj kući.

Narednih pola godine Hulusija je pomno pratio ponašanje svoje kćeri jedinice.
Ali, uprkos svemu, priča se ponavlja. Mujezina se opet udala po svojoj volji.
Bijes Hulusije ovaj put trajao je duže, skoro tri sedmice. Kao i prvi put, sve je progutao kao staklo, pa dvije posude ispod ruke, čarape u džep i polako da upozna kuću u koju se udala njegova mezimica.
Ovaj put se Hulusiji činilo mnogo teže, ali to u očima svoje kćerke nije mogao vidjeti. Tijelo Mujezine koje se cijedilo od gladi nije dalo da se primijeti kako je njena odluka opet pogrešna.
Kuća u koju se udala nije bila zadovoljna njenim dolaskom pa su sina i Mujezinu smjestili u sjenik.
U sjeniku su sebi improvizirali ognjište i jedan sobičak. Mujezina je trčkarala po tom sobičku, opijena srećom što je otac došao, nudila ga da bilo šta uzme, a u sebi je molila da ne traži ništa jer nisu imali.
Na odlasku Hulusija je ponovio isto, kao i prošli put:
– Kad ogladniš, znaš gdje je babina kuća.

Nisu prošla ni tri dana, Mujezina se vratila.

Godinu dana nakon druge propale udaje, uprkos pričama, prosci su dolazili do Hulusije tražeći njenu ruku. Bile su to lijepe prilike, ali Mujezina nije željela ni da čuje.
Slutnja da je možda odustala od udaje gurnula je njenu majku u izrazitu duševnu bol, ali ta boljka se brzo završila.

Mujezina se udala treći put.
Po istoj radnji kao i prethodna dva puta.

Ovaj put nije mnogo čekao. Svega tri dana. Hulusija se opet svečano obukao i krenuo da posjeti kćerku.
Na odlasku, na vratima kuće, zaustavi ga njegova žena.
– Kuda si krenuo?
Hulusija podiže lice umiveno blagošću i ukrašeno osmijehom.
– Odoh da upoznam prijatelje, da vidim gdje nam se kćer udala...moja Mujezina.
– Lijepo – uzvrati žena strogo. – Sjećaš li se ti kako smo mi krenuli u život?
Na njeno pitanje on samo podiže obrvu.
– Zaboravljaš... – produži žena u govoru. – U drvenoj bačvi smo spavali. Komušinu s mlijekom jeli. Kamen na kamen slagali pa se izgradili. Otiđi kod nje. Upoznaj kuću. Popij kahvu. Taman da živi pod krošnjom drveta, pusti je neka se bori i ništa, ništa joj ne govori.

Odlučna u svom govoru, njegova žena nije pokazala ni trun milosti, a on je stajao kao prekoreno dijete s očima punim suza. Okrenuo se, napravio par koraka, zastade pa se vrati.
– Baci ovo u vatru – govorio je pružajući dvije posude.
Žena je uzela, a on pođe prema vratima podruma, zastade na ulazu pa dodade:
– Ako neko za Mujezinu pita, reci: Hulusija nema kćeri s tim imenom.

Zalupio je vratima podruma. Žena zalupi kućnim vratima.
Avlija ostade u tišini.
Iz daljine vjetar je nosio ezan za dženazu.
Neko je umro.

Husein Muratović
Sanski Most,
2026.