Krenuo sam da pišem, a ti si mi uzela pero iz ruke i napisala bezbroj poglavlja mog života, sada kada je sve gotovo, zapeo sam na tom zadnjem poglavlju jer ne znam kako bez tebe. I to me boli. Mogu ja pisati krajeve kakve želim ali nijedan neće biti sličan tvome. Tvoje emocije, zarezi i tačke su sve što je trebalo mojim prethodnim poglavljima. Emocijama me umiriš i duši daš lijeka. Zarezima prekineš u pola razgovora i učiniš da od neznanja progledam na znanje. Tačkama si stavljala kraj na svaki ružan kraj i započinjala novi, mnogo bolji početak. Ova knjiga više nije knjiga. Likovi su se promijenili i to mnogo. Sada sam samo ja glavni lik u knjizi koja je namijenjena za dva lika. Svaka nedaća me pokoleba bez tebe, jer drugačije ne znam. A da sam znao, ne bi pisao sada sam. Davno rekoše "svako je imao nekog poslije koga nije bio svoj". Perom teškim kao stijena stavljam posljednju tačku na svoju knjigu. Nije ista tačka kao tvoja, ništa nije isto više. Samo znam da je i ova tinta više izblijedila pisajući dio priče bez tebe,mijenjajući ga konstantno kao da sam nedorečen.

Na svaki moj kraj si ti stavljala tačku. Evo, sada je vrijeme da je ja stavim. I to sam. Ko bi rekao, čovječe. A fino smo krenuli pisati. Taman tu negdje, su se naši životi isprepletali ,tražeći sreću u drugačijem i možda boljem za nas.

No, šta je poenta svega ovog? Gdje sam ja a gdje si ti? Nema nas. Razišli smo se kao ptica kad izađe iz jata. Kao da nikada nismo bili dio jata, niti smo bili jedno drugome išta,makar kolega u jatu. Boli gledati tebe. Ne boli tvoj uspjeh niti ti kao lik. Boli to što smo kroz sve zajedno prošli.

Eto šta ti je ljubav na kraju. Par uspomena koje ćeš nositi kroz cijeli život i ubijati se kako je sve moglo, a nije. Ožiljci od metka koji ostanu da te podsjete gdje si ranjen. Samo što su ovi došli iznutra, ne sa vana. O ljubavi su mnogi pisali, evo pišem i ja. Pišem jer sam osjećao nekada, sada više ne. Dio mene je spreman da te opet voli iako nikada nisi davala šanse. Dio još uvijek pokušava da shvati kako i zašto je baš tebe odabralo u moru vrtloga. Možda je bilo boljih opcija, ali si ti bila to svjetlo koje me je vodilo kroz period. Baš kao voz kada ide kroz tunel. Nema gdje osim pravo. Sada sam ipak otkrio da ima i nazad. A nazad je sada bez tebe.

Da li smo zaista bili jedno za drugo. To ne znam. Jedino što znam da sam osjetio tu ljubav u tvojim banalnim stvarima koje si uspjevala dušom i pojavom da doneseš. Ah ta ljubav, svi su kroz to prošli. Kida ti djeliće iznutra i ostavlja te bez njih. Najgore što misliš da si kriv za svaki djelić kojeg više nema. Ali nisi i to te ubija. Ubiijaju emocije uložene, sati i sati. Teško nama s' nama ovakvima.

Da li ću ikada više spreman biti da volim, to je dobro pitanje. Odgovor ću negdje sakriti i zataškati sam od sebe jer mnogo odgovora još uvijek ne znam. Ma da, uvjeren sam da hoću. Neku novu, možda izgledom ljepšu, ali nikada nijednu kao tebe. Ovdje ću staviti tačku i završiti posljednje stranice ove knjige baš kao što si ti to radila.