Najdraža uspomena koju Selma ima iz svog djetinjstva jesu odlasci sa ocem na Žutu tabiju. Otac, Hajrudin, bi skoro svako subotnje jutro, dok je Selma bila djevojčica, stavio kćerku u auto, vezao pojas oko nje i vozio je do Žute tabije.

Živjeli su u malom stanu u starom Sarajevu, na samo petnaest minuta od tabije, tako da vožnja nikada ne bi trajala dugo. Posebno ne kada bi krenuli oko sedam i trideset ujutru, jer nije bilo mnogo automobila na ulici.

Prije skretanja za tabiju, Hajrudin bi svratio do pekare u blizini i kupio po dvije lepinje za sendviče. Običaj oca i kćerke bio je da ponesu od kuće salamu, kobasicu , namaz i krastavac i kupe u pekari lepinje, kako bi na tabiji mogli doručkovati svježe sendviče.

Hajrudin je imao i sina, Aldina, koji je dvije godine stariji od Selme, ali je on subotom ujutru imao druge prioritete. Trčao bi po kvartu i zagrijavao se kako bi se pripremio za fudbalske utakmice koje su on i drugi dječaci, različitih godina, organizovali u kvartu tokom vikenda.

Selmina majka, Esma, subotom i nedjeljom ujutru bi šila i dovršavala kapute, haljine i džempere po narudžbi, koje bi od nje poručivale druge žene iz kvarta. Šivenje odjevnih predmeta, sa posebnom pažnjom posvećenom ukrasima i simbolima na njima, umjeće je koje je Esmina majka prenijela na Esmu, a Esma na svoju kćerku, Selmu.

Nakon samo sedam mjeseci kako se po mahalama starog grada pročulo o zanatu koji je Selmina majka toliko dobro radila, dolazile su i kucale na Esmina vrata žene iz različitih dijelova Sarajeva.

Poručivale su od Esme kapute, haljine, džempere i pantalone za sebe i kao poklone svojim muževima, djeci, komšijama i prijateljima. Prije nego bi se prihvatila posla, Selma bi uzela list papira iz svoje bilježnice debelih i crnih korica, u kojoj je svake sedmice vršila obračune novca koji je te sedmice naplatila, kao i obračun materijala za šivenje koji joj je potreban, i tražila od gospođe koja bi poručila da joj u detalj opiše šta želi, posebno ako bi bili u pitanju specifičan simbol ili slika.

Nakon godine dana u šivenju i dobrom glasu među mušterijama, želja Selmine majke bila je da otvori svoju radnju u koju bi dolazile mušterije i imale priliku, ne samo da odaberu i kupe odjeću koja im se dopada, već da učestvuju u tome kako će ta odjeća izgledati. Radnja je trebala raditi na principu konceptualne prodavnice u kojoj bi svaka mušterija imala poseban doživljaj i komad odjeće dizajniran i šiven baš za nju. Esma nije željela samo prodavati, iako bi to po dobronamjernim i nimalo podozrivim, savjetima njenih komšinica iz kvarta, bilo lakše i ne bi se mnogo umarala.

„Esma, ženo draga, ulaziš u godine. Moraš paziti na zdravlje.“

Željela je da ljudi koji posjete radnju, osjete u njoj toplinu i da prema njoj razviju osjećaj druge kuće. Ugodno im je, toplo, tu pripadaju, pravi se nešto posebno za njih i tu se uvijek vraćaju.

Kada bi se vratila sa izleta sa ocem na Žutoj tabiji, Selma bi pomagala mami.

Esma bi često radila prekovremeno da bi uspjela sašiti nešto i za svoju djecu i muža. Tako je uzela Hajrudinovu staru i iscjepanu lovačku jaknu, rasporila je i popunila vunom iznutra da bi je mogao nositi i preko zime. Spolja je zamijenila površinu tako da izgleda kao platno i zašila sve iscjepane i oštećene djelove. Na završetku, uzela je ljubičasti konac i na mjestu ispod džepa na lijevoj strani, tamo gdje je Hajrudinu srce, sašila dvije male, dječije čarape.

Takve čarape je Hajrudin donio Selmi kada se vraćao s puta u Njemačku. Selmi su te čarape postale omiljene i nije ih htjela skidati, toliko da joj ih je Esma morala skidati sa stopala tokom noći i stavljati u mašinu da se peru, da bi ih Selma mogla obući ujutru.

Tako su svake subote ujutru, na kamenoj međi Žute tabije sjedili Selma i Hajrudin i jeli svoje sendviče. Hajrudin bi dao Selmi svoju jaknu na kojoj su bile sašivene dvije ljubičaste dječije čarape. Selma bi obukla tamnozelenu jaknu, koja joj je dolazila do ispod listova. Bila je velika i široka Hajrudinu, a kamoli njoj. Na stopalima je imala tople platnene čizme, a ispod njih svoje dugačke ljubičaste čarape. Jeli su, smijali se i pričali kako će jednom ići i na kraj svijeta zajedno, kada Selma poraste i bude imala „puuunooo para“, koje tada još uvijek nije znala kako će zaraditi. Ali je znala da će joj i mama malo pomoći sa svojom konceptualnom prodavnicom kada je bude otvorila.

Bilo je to prije 22 godine i tada Selma, niti bilo ko u porodici, još uvijek nije znala da u maternici njene majke kulja napast koja će joj prvo pojesti maternicu, a potom se nevjerovatnom brzinom, silovito i agresivno, preko limfe proširiti na jetru, kosti, pluća i mozak.

Bila je to napast koju su žene u Esminoj porodici prenosile jedna drugoj putem svoje DNK. Iako se napast nikada nije aktivirala u organizmu Esmine majke, koja je preselila prirodnom smrću, odlučila je zagristi Esminu maternicu i iščupati i posljednji trun života i ženske snage koje je ona imala u sebi.

Iako je znala šta se desilo njenoj majci, Esmina majka je to samo jednom spomenula svojoj kćerci. Koliko se Esma sjećala, njena majka i baka skoro nikada nisu razgovarale o ženskim problemima, a ni rak grlića maternice nije bio izuzetak.

Kada je preselila Esmina baka, svi su samo rekli: „Bož'ja volja.“

Esmina majka se molila da Bož'ja volja ne bude da njena kćerka mora izgubiti svoju majku od iste bolesti. Uprkos tome, Esma skoro nikada nije vidjela svoju majku kako ide na preventivni pregled ili pita za načine na koje se može brinuti za svoju maternicu, tako da se ćelije raka u njenoj maternici nikada ne aktiviraju. U maternici Esmine majke, rak se nikada nije aktivirao i ona je umrla prirodnom smrću, kada je Selmi bilo pet godina.

Esma nije htjela nastaviti šutnju koju se žene u njenoj porodici prije nje svjesno birale. Znala je da je njena dužnost pričati sa svojom kćerkom o svemu što je mogla naslijediti od žena koje su bile u njenoj porodici prije. Koliko god strašno zvučao da se kaže djevojčici od petnaest godina, Esma je odabrala da priča sa Selmom o tome šta se desilo njenoj baki i šta se može desiti njoj ili Selmi, kada je Selma napunila 15 godina.

„Bistra je Selma. Shvatiće.“

Esma je vodila Selmu da čeka u ginekološkoj ordinaciji, kada bi ona išla na preventivni pregled ili da radi testove. Zato se Selma nije bojala doktora, a ni preventivnih pregleda i znala je da nije sramota o tome pričati i da je njen život itekako važan.

Iako je Esma redovno odlazila na preventivne preglede, Bož'ja volja, kako bi to govorila njena majka, bila je da se ćelije raka aktiviraju baš u njenoj maternici.

U trenutku kada su otkrili, bilo je već kasno za operaciju i otklanjanje raka, jer je bio u četvrtom stadiju i metastazirao na jetru, pluća i mozak. Doktori su računali da Selminoj majci kroz hemoterapije i imunoterapije mogu produžiti život za nekoliko mjeseci ili smanjiti bolove. Kako bi primala adekvatnu terapiju, Selmina majka je morala putovati u Beograd svake tri nedjelje.

Svaki put kada bi Esma i Hajrudin otputovali u Beograd, Selma bi dobila neki osjećaj stezanja u grlu. Čekala je trenutak, koji su uspjeli odložiti za nekoliko mjeseci, ali je i dalje bio neizbježan.

Selmina majka preselila je u bolnici u Beogradu u svom bolničkom krevetu. Hajrudin je sve vrijeme bio uz nju, a isto stezanje u grlu, držalo je Selmu kroz njene dvadesete godine, jer nije bila uz majku u njenim posljednjim momentima. Od majke joj je ostalo da se ona treba brinuti o sebi najviše, jer će se svako drugi baviti sobom.

Selmina majka je preselila i ostavila za sobom Selmu, sina Aldina i muža Hajrudina. Selma i Aldin su rasli i Hajrudin se trudio biti i otac i majka. Nikada se nije poželio ponovo oženiti i uvijek je govorio da su njih troje, koji su ostali, jedni drugima dovoljni.

Nekoliko mjeseci nakon što je Selmina majka preselila, Hajrudin je iznenada počeo zaboravljati, posebno stvari koje su se nedavno dogodile. Zaboravljao je imena ljudi, šta je jeo, da li je popio tabletu, gdje je ostavio aparat za mjerenje pritiska, šta je htio reći, da li su Selma i Aldin diplomirali i doživljavao epizode razdražljivosti i uznemirenosti.

Kroz godine koje su slijedile, simptomi su postajali sve teži i Selma i Aldin su otkrili da Hajrudin ima Alchajmerovu bolest. Aldin je otišao na studij medicine u Grazu, Austriji, a Selma je ostala da se brine o Hajrudinu, čije se stanje sve više pogoršavalo. Zamrznula je treću godinu studija farmacije, a sa njom i svoje snove o diplomi, masteru, doktoratu, putovanju u Švajcarsku, radu u institutu, pronalasku ljubavi i porodici. Kako je Hajrudinova penzija bila mala, a ona drugih dodataka u novcu, pored toga nije imala, jer je i Aldin tada bio student, Selma je odlučila privremeno zatvoriti maminu radnju. Bojala se i stidila priznati samoj sebi i Hajrudinu, ali sve češće je razmišljala da proda maminu radnju ili počne iznajmljivati prostor.

U godinama koje su dolazile, Hajrudinovi simptomi su postajali sve teži, posjete ljekaru – neurologu kako bi procjenio koliko je bolest uznapredovala sve češće i lijekovi za usporavanje bolesti i olakšavanje simptoma sve skuplji.

Pošto je mamina radnja bila na spratu ispod zgrade u kojoj su porodično živjeli, Selma je stvari za šivenje, u nadi da će jednom tu ponovo otvoriti radnju, prebacila u porodični stan u Aldinovu sobu koja je bila prazna.

Prostor je u radnji je, uz pomoć komšija koje su imale višak osrednjeg ili starijeg namještaja i pribora za život, opremila u malu studentsku garsonjeru. Kada je garsonjera bila opremljena, Selma je dala oglas da izdaje garsonjeru studentu/studentici i da ne moraju plaćati kiriju i režije, već kao kompenzaciju čuvati Hajrudina, dok je ona na poslu.

U garsonjeru se uskoro doselila Emira. Mlada, 19-godišnja studentica koja je tek došla u Sarajevo. Emiri su predavanja bila u večernjim satima, pa je Hajrudina mogla čuvati, dok se Selma ne vrati s posla. U međuvremenu, kako je naslijedila majčin talenat i posvećenost šivenju, Selma se zaposlila u fabrici tekstila u Sarajevu.

Bilo je maglovito jutro, u kojem se s maglom miješao i sarajevski smog, pa je bilo vrlo teško vidjeti napolju. Sada već 30-godišnja Selma, oblačila je 65-godišnjeg Hajrudina, da bi otišli na mjesečni ljekarski pregled i konsultacije kod neurologa.

„De babo, provuci ruku kroz taj džemper kako treba.“

„Čekaj bona, nisi mi još košulje obukla. Neće doktor pobjeći.“

„Kako nisam? A šta ti je ovo ispod?“

Selma je uštipnula Hajrudina za podignutu košulju na stomaku.

„Aha... Šta ja znam? Da te naponem.“

Hajrudin je pomazio svoju kćerku po kosi. Njegove plave oči su sada već postale mliječne i bore na njegovom licu dublje i vidljivije, ali je uprkos težini svog stanja i bolesti s kojom se borio skoro već deset godina, zadržao svoj blaženi osmjeh.

Selma mu je navukla i drugi rukav džempera i uzvratila mu osmjeh. Tokom posljednje dvije godine, ostala je željna momenata blizine sa ocem, jer je Hajrudin sve teže prepoznavao ljude oko sebe. Čak i svoju djecu.

Aldin se preselio u Beč i tamo počeo raditi u medicinskom insitutu. Oženio je djevojku koja je rođena u Beču i sa njom dobio sina. Hajrudina i Selmu je isprva zvao svaki dan, a onda su mu obaveze na poslu počele uzimati sve više vremena i njegovi pozivi postajali su sve rjeđi.

Skoro dvije godine, kako se oženio i dobio sina, Aldin nije došao u Sarajevo da posjeti oca i sestru. Ponekad bi slao fotografije bebe ili svoje i novac na njihovu adresu za Hajrudinove lijekove i terapiju, ali Selmi se činilo da je to više bilo iz osjećaja obaveze i dugovanja, nego iskrene ljubavi i pažnje.

A i kada bi nazvao da ih vidi i čuje, više od njegove potrebe da naglasi da mu je žena rođena u Beču i kako je on preuzeo skoro sve navike koje imaju ljudi koji su tu rođeni, od načina odjevanja, do manira i govora, Selmu je nerviralo njegovo uvjerenje da zna najbolje. Ipak je on taj koji je završio i specijalizirao medicinu.

„Lako je njemu govoriti! Haj' ti dođi jedan dan i promijeni babi pelenu ili ga obriši kad se pospe supom, pa ćemo pričati.“, mislila je Selma, više nego što je to bratu ikada rekla.

Selma je obukla Hajrudinu i sebi jaknu i otvorila ulazna vrata, kada je Hajrudin rekao da mora još jednom otići da mokri.

„Hajde, čekam. Možeš li sam?“, pitala ga je Selma.

Hajrudin je samo odmahnuo rukom. Usporenim koracima je otišao do WC-a i ostavio poluotvorena vrata.

Ubrzo je zatvorio vrata i pokušao drhtavim rukama zakopčati šlic hodajući prema Selmi. Što joj se više približavao, to je Selma više primjećivala da su Hajrudinove pantalone mokre.

„Babo, jesi li mokrio pored šolje ili u šolju?“, upitala je Selma iznervirano.

„Ja sam ciljao u.“, odgovorio je Hajrudin.

„Ne možeš takav napolje po ovoj zimi. Čekaj tu da ti zamijenim pantalone.“

Selma je otišla do sobe u kojoj su nekada spavali Hajrudin i Esma i izvadila novi par pantalona iz ormara. Ovaj put crne.

Presvukla je Hajrudina i odnijela mokre pantalone u kupatilo u veš mašinu. Kada je ušla u kupatilo i pogledala u toaletsku šolju i pločice ispod, vidjela je da su kapi mokraće svuda. Otpuhnula je. Stavila je pantalone u veš mašinu i odcijepila nekoliko komada toalet papira da obriše šolju i pločice. Bacila je toalet papir u toaletsku šolju i pustila vodu.

Jutro je bilo hladno. Vodeći Hajrudina pod ruku, Selma je pogledala u ekran telefona i vidjela da je minus. Iako je bio minus, nije bilo snijega. Selma je otvorila vrata automobila i nježno pustila Hajrudina da sjedne. Stavila mu je pojas.

Na trenutak joj je glavom prošlo sjećanje Hajrudina koji joj je prije tačno 22 godine tako stavljao pojas i vozio je do žute tabije. Nije mogla, a da ne osjeti kao da je vrijeme izmaklo, prije nego je ona bila svjesna koliko je tad bila bezbrižna. Mama je bila živa i nije bilo pomena o očevoj bolesti.

Zatvorila je vrata i ušla u auto.

Dok su se vozili, napolju se polako rasvjetljavalo. Hajrudin je prstima pokušavao upaliti radio.

„Šta to hoćeš, babo?“, pitala je Selma.

„De onu moju.“, odgovorio je Hajrudin.

Selma se blago nasmijala i uključila radio. Na radiju je počela svirati pjesma. Novi fosili „Za dobra stara vremena.“ Hajrudin je sve vrijeme mumljao stihove i glasom pokušavao imitirati melodiju.

Pored volana, bila je mala četvrtasta fotografija koja je izgledala kao da je urađena u žutom retro filteru. Hajrudin je odjednom počeo pokazivati na fotografiju i gledati u Selmu.

„Kako ti imaš sliku moje žene i djece? Otkud ti?“

Selma je uzdahnula i pogledala kroz prozor. Ovo je bio jedan od onih momenata u kojima bi je ledeno hladna realnost zapljusnula u lice i okupala. Otac je mogao prepoznati svoje dijete kad je bilo malo, ali je nije poznavao kao odraslu.

Kada su stigli kod neurologa, medicinska sestra joj je pomogla da ga uvede u doktorsku ordinaciju. Proces je uvijek bio isti. Otac bi proveo neko vrijeme sa doktorom, a ona čekala napolju da se pregled završi.

Nakon nekog vremena, vrata doktorske ordinacije su se otvorila i sestra ju je pozvala unutra. Sestra je ostala sa Hajrudinom u dijelu ordinacije u kojem su se radili pregledi, a Selma je otišla u dio ordinacije u kojem su se radile konsultacije s neurologom.

Sjedeći na hladnoj metalnoj stolici, Selma je posmatrala ozbiljan pogled doktora ispod naočara za vid. Doktor je tipkao na kompjuteru i unosio svoje zaključke. Kada je završio, skinuo je naočare, izvadio malu maramicu iz džepa na košulji i počeo čistiti stakla.

„Neću okolišati.“, rekao je. „Bolest je prešla u kasnu fazu. I rekao bih da je tako već nekoliko mjeseci. Jeste li posljednjih sedmica primijetili nešto drugačije u ponašanju oca?“

„Svako jutro kad se probudi i svako veče prije nego zaspi, zove moju mamu. I traži mene i brata kad smo bili mali. Isto kao da proživljava neka sjećanja iz prošlosti. Jedva ga smirim.“, odgovorila je Selma.

Doktor je potvrdno klimnuo glavom.

„Nažalost, to se dešava pacijentima u poodmakloj fazi ove bolesti. Halucinaraju, gube sposobnost govora ili imaju samo par riječi koje koriste. Ne prepoznaju više sebi bliske ljude, čak ni porodicu. Kako im tijelo traži sve manje hrane, sve se slabije kreću i gube kontrolu nad tjelesnim funkcijama, kao što su mokrenje ili pražnjenje crijeva.“

„Jutros je mokrio svuda oko sebe i po sebi, samo ne u toaletskoj šolji. Još ga hvataju neke epizode razdražljivosti. Odjednom, posebno pred večer, postane ljut i baci šta mu je u krilu. Tanjir s jabukom ili daljinski.“, rekla je Selma.

„Ovako.“, počeo je doktor. „Vama je jasno da za ovu bolest još uvijek nemamo lijek. Ovo što ću sad propisati može pomoći ocu da kontroliše raspoloženje i da smanji halucinacije ili bar njegove reakcije na iste. Ostaviću i dalje donepezil i memantin kao glavnu terapiju. Možemo ubaciti jedan antipsihotik za agresiju i halucinacije i antidepresiv za depresiju i anksioznost.“

Sve vrijeme, dok je neurolog pisao nazive lijekova, pa i dok su se vozili do stana, Selma je razmišljala o dva momenta s roditeljima za koje nijedno dijete nikad, bez obzira koliko godina imalo nije spremno.

Prvi momenat jeste kada dijete mora biti roditelj svom roditelju, zbog bolesti ili jer se roditelj više nije u stanju brinuti o sebi. Drugi je smrt roditelja.

Selma je dovezla Hajrudina u stan. Predala ga je Emiri koja je već bila tamo i čekala Hajrudina s doručkom. Selma je pozdravila Emiru i poljubila Hajrudina i otišla na posao.

Došla je u fabriku nekoliko minuta prije osam. Pozdravila se sa radnicama koje su već stigle i ispijale jutarnju kafu u svojim keceljama. I ona je obukla svoju kecelju, stavila naočare za vid, uzela materijal i sjela ispred mašine za šivenje.

Nakon nekoliko sati rada, sjela je napolju na plastičnu stolicu, odmotala sendvič zavijen u foliju i zagrizla ga. Gledala je u drvenu ogradu i livadu koja se prostirala iza ograde.

Prišla joj je starija koleginica Nerma, noseći plastičnu stolicu i komade pite u plastičnoj kutiji. Sjela je pored nje i otvorila kutiju. Počastila je, ali je Selma odmahnula glavom.

„Kako ti je babo?“, pitala je Nerma jedući komad pite.

„Ne ide na bolje. Ne može ni ići. Čak ni s ljekovima.“, odgovorila je Selma.

„Bude li ti ova plata za sve?“, pitala je Nerma.

„Skrpim nešto. Bude i babina penzija, plus Aldin šalje nekad nešto.“

Nerma je klimnula glavom i progutala veliki zalogaj u grlu.

„Sjećam ti se mame. Gledala bih je samo u prolazu, ali dovoljno da vidim koliko je bila lijepa. Neka joj dragi Bog da dženet.“

„Amin.“

„Šta bi s tobom i onim momkom što je dolazio ovdje? Što drži benzinsku pumpu? Viđate li se i dalje?, pitala je Nerma.

„Mislim da ću ga zvati da se vidimo i reći da nije to to.“, odgovorila je Selma.

„A zašto? Mlada si, lijepa, sad ti je pravo vrijeme da upoznaš nekog i zasnuješ porodicu.“

Selma se nasmijala.

„Šta se smiješ? Ozbiljno ti govorim.“, rekla je Nerma zatvarajući kutiju s pitom i vadeći cigaretu i upaljač iz džepa.

„A kome ću babu onakvog ostaviti?“, pitala je Selma.

„Ja nisam rekla da će biti jednostavno. Ali može se uvijek naći način. Kako ti ga ona mala sad čuva, dok radiš? Lijep ste par i momak te očigledno čeka. A godine prolaze. Što da sebi ne daš šansu da budeš sretna i imaš nekog svog. Preuzela si na sebe da čuvaš oca. Nek' te dragi Bog za to nagradi. Ali ne moraš sve da radiš sama.“

Nerma je protresla cigaretu i pepeo je pao u travu. Ustala je i uzela plastičnu stolicu sa sobom.

„Sad ću i ja.“, rekla je Selma.

Osjetila je Nermine riječi. Zaslužuje i ona da je neko pazi i bude tu za nju. Zaslužuje i ona da ima nekog svog. Tu noć je pisala Harisu, momku s kojim se viđa nekoliko posljednjih mjeseci i otišla sa njim u izlazak. Pošto Emira tu noć nije išla na predavanja, zamolila je da pričuva Hajrudina, dok ona bude napolju s Harisom.

Prvi put u dva mjeseca, stavila je ruž na usne, maskaru na oči i uvila kosu. Obukla je plavu majicu sa V izrezom na vratu koja joj ističe oči. Na izlasku je poljubila Hajrudina i pozdravila Emiru.

Pustila je sebe da uživa s Harisom. Pustila je da je neko ljubi, drži je za ruku, mazi je i govori joj lijepe riječi. Upravo se u tim trenucima sjetila da je žena. I da je i njoj, kao i svakoj ženi, potrebna ljubav i pažnja.

Baš u trenutku u kojem se prepustila, počela je osjećati suosjećanje prema svim ženama koje imaju porodicu i članove porodica o kojima moraju brinuti. U tolikoj brizi za sve okolo, žene se ne stignu brinuti o sebi.

Tu je dopustila sebi momenat sebičnosti i poželjela da se ništa od ovoga nikada nije desilo.

Da mama nikada nije dobila rak.

Da se rak u njihovoj porodici ne prenosi genima sa žene na ženu.

Da su žene u njenoj porodici više pričale o svemu, posebno sa svojim kćerkama.

Da otac ne zaboravlja.

Da je završila fakultet, pa master, pa doktorat.

Da putuje.

Da se uda i ima svoju djecu.

Da može biti sebična, bez da zato osjeća pritisak i grižu savjest.

Da je ta Bož'ja volja malo i na njenoj strani.

Onda joj je zazvonio telefon u torbi. Bila je to Emira. Javila se. Emira ju je uplakana nazvala i rekla da je Hajrudin izbacio iz stana govoreći da je ona planski izbacila njegovu ženu i malu djecu iz stana i da sada hoće da izbaci i njega, samo da njoj ostane stan. Rekla joj je da je Hajrudin počeo bacati hranu i tanjire sa stola i da je sada sam.

Odjednom je Selma osjetila da joj se želudac popeo do grla. Zamolila je Harisa da je odveze nazad kući. Haris je pitao da li želi da on bude s njom, a ona je rekla da može sama. Sve ove godine je mogla sama. Rekla je da ona zna kako se treba ponašati u situaciji kada Hajrudin ima epizodu ljutnje ili anksioznosti.

Otključala je vrata i ušla u stan.

Čim je ušla u dnevnu sobu, vidjela je komade razbijenih tanjira, escajg i hranu po podu.

Vidjela je Hajrudina kako sjedi na kauču i gleda TV. Na TV-u uopšte nije bilo zvuka. Kad mu se malo više približila, vidjela je da drži slomljeni tanjir u rukama i jede komade jabuke. Jedna ruka mu je krvarila. Tiho je sjela pored njega. Nije obratio pažnju na nju.

„Jesi li sam sjek'o jabuku?“, pitala ga je tihim i nježnim, skoro majčinskim glasom.

„Jesam.“, odgovorio joj je.

„Osjetiš li da ti ruka krvari?“

„Šta te briga?“, odgovorio joj je drsko.

„Što si onako prepao Emiru? A ona te svaki dan čuva kad mene nema.“

Hajrudin se sporo okrenuo prema njoj i nekoliko sekundi je samo promatrao. Odjednom joj je pljunuo u lice. Nesažvakani komad jabuke joj se upleo u kosu.

Selma je skoro pa vrisnula od užasa i bijesa, ali se jedva susdržala. Ustala je da pokupi suđe s poda i donese Hajrudinu flaster za ruku.

„Misliš da ne znam šta je plan? Pokušavate istjerati nemoćnog starca iz kuće. Ko da nije dovoljno što ste mi istjerali ženu i djecu. Gdje su mi žena i djeca? Ne mogu se sjetiti ni kako se zovu. Što se ne mogu sjetiti kako se zovu? Ko mi je ukrao sjećanja?“, vikao je Hajrudin, usmjerivši sav svoj bijes što se ne može sjetiti imena žene i djece, prema Selmi.

Sav bijes koji se nakupljao u Selminom želucu godinama, pojurio je da izađe iz nje. Uzela je tanjir s jabukom iz Hajrudinove ruke i razbila ga od pod.

„Ko je tebi ukrao sjećanja? A ko je meni ukrao život? Zar i ja ne zaslužujem da živim? Zar i ja ne zaslužujem normalan život, slobodu i ljubav? Otišla sam večeras od momka, samo jer mi je Emira javila da si je izbacio iz stana. Optužio si je da ti želi uzeti stan. Da je zbacila mamu i nas. Znaš li gdje je mama? Ha?“

Hajrudin je samo odmahnuo glavom.

„Umrla je. Mama je umrla. Tvoje žene nema već jebenih deset godina!“

„Nije...“, Hajrudin je jedva progovorio.

„A djeca na slici? Znaš li gdje su ti djeca?“

Hajrudin je ponovo odmahnuo glavom.

„Sin ti je u Austriji i dvije godine nije došao da te vidi! Dvije godine njega boli briga za rođenog oca i sestru! Dvije godine! Više ni ne zove, ni ne šalje pare. Živimo od moje plate i tvoje penzije. Znaš li koliko radim, babo? Je li?“

Ni rak ne bi mogao biti veća napast i udariti većom silinom kao bijes žene.

„A drugo dijete? Znaš li gdje ti je drugo dijete? Evo me, babo! Znaš li šta sam sve uradila za tebe? Znaš li čega sam se sve odrekla samo da ne budeš sam i samo da se ko ima brinuti o tebi? Nemam svoj život, ni fakultet, ni posao koji sam htjela, ni putovanja, ni izgled, ni ljubav, ni djecu ni ništa! Ja nemam ništa. Ali evo me, babo! S tobom sam. Shvataš li da sam jedina ostala s tobom? I ne daš mi jednu jebenu noć mira. Je l' previše tražim? Ha? Je l' to Bož'ja volja?“

Selma je uplakana i tresući se donijela Hajrudinu flaster. Dok mu je lijepila flaster na posjekotinu, Hajrudin se samo posmatrao.

„Hajde da popiješ lijekove i da te stavim da spavaš.“

Selma je pomogla Hajrudinu da popije lijekove i odvela ga u spavaću sobu da spava.

Do kasno je čistila san i sakupljala komade slomljenog stakla po stanu.

Kasnije te večeri, probudio je zvuk muzike na televizoru. Zbunjeno je ustala iz kreveta i izašla iz sobe.

Kad je ušla u dnevni boravak, vidjela je Hajrudina kako sjedi na podu ispred televizora sa porodičnim albumom u rukama. Sjela je pored njega trljajući oči.

„Šta radiš, babo?“

Hajrudin je dodirivao fotografiju koja je bila ista kao ona pored volana u Selminom autu. Na fotografiji su bili on, Esma, Selma i Aldin.

Hajrudin se okrenuo prema Selmi.

„Ja samo hoću da odvedem svoju Selmu na Žutu tabiju. Bar još jednom.“

„Sad?“, prošaptala je Selma sa suzama u očima.

Obukla je sebe i Hajrudina i napravila im dva sendviča. Bilo je četiri ujutru.

Odvezla ih je do Žute tabije.

Stavila im je dva jastuku da mogu sjesti na kamenu među, baš kao što su radili kad je ona bila mala.

Dok je jela, slivale su joj se suze niz obraze. Hajrudin je samo promatrao. Bilo je u njegovim očima nježnosti i brige.

„Kako si?“, pitao ju je.

Iznenadilo ju je pitanje.

„Babo te voli. Moja Selma.“

Na izmorenom licu mu se pojavio izraz lica kakav je imao kad je Selma bila mala. Selma je progutala zalogaj i skoro mu se bacila u zagrljaj.

Nakon svih ovih godina, osjetila je momenat bezbrižnosti. Momenat da može odahnuti i ponovo biti dijete.

Prepoznao ju je.

Sjetio se.

Vrijeme se zaustavilo. Bili su samo otac i kćerka koji sjede na Žutoj tabiji, grle se i plaču.

Selma je znala, ovo je možda i zadnji put u njegovom životu da je se sjeća. I planirala je da ovaj momenat živi, dok živi i ona.

Nije razmišljala o onome šta je bilo ili šta će biti. Bilo je važno i dovoljno samo ono što se dešava sada.

Otac je se sjetio.

I taj momenat je vrijedio života, pa makar trajao kao jedan bljesak.