Uvijek mi je japanska kultura bila fascinatna. Čak sam više puta htio biti samuraj ili možda čak ronin. Sanjao sam o svojoj katani koju bi iskovao neki kovač u Japanu. Za historiju izrade tradicionalnog japanaskog mača, najvjerovatnije najveće ime je Gorō Nyūdō Masamune, tvorac katana koji je živio pretpostavlja se nekad oko 1264.- 1343. godine, naravno u Zemlji izlazečeg Sunca. Ne bi bilo loše da mi je predao jednu od svojih oštrica. Barem u mojim pubertetskim maštanjima. Samo što u mojim fantazmagorijama pored velike snage i komada metala koji je uvijek bio za pasom, ja kao “ posljednji samuraj” nisam baš u tom momentu znao nešto posebno o pogledu na život tih zadnjih nositelja časti. Saznao sam nekada kasnije, ali nije mi do sada bilo predočeno kao što je predočio Jukio Mišima u svome “ Patriotizmu”. Saznao sam nekad kasnije u vremenu svojih pubertetskih momentuma za tonto nož, i sami ritual seppokua i kao osoba koja je odrasla, hajmo reči, u kolektivnom monoteizmu, ali zadrta u književnost danas ima dvojbe oko ovog vida oduzimanja svoga života ali i ogromnu količinu jednog vjerovanja ako ništa u poetičnost jednog kodeksa, makar on bio kodeks aspurda.


Vjerovatno bi mnogi opisali samuraje, e’ to su oni luđaci što kada izgube čast ubiju se! Autor “ Patriotizma” otkriva jednu duboku, emocionalnu stranu djeliča preostalog kodeksa koji se u datim dešavanjima u svome djelu dešava između poručnika Šinđi Takejama, njegove države, njegovih prijatelja i njegove žene Reiko. Nositelj prečutnog dogovora njihovih predaka odjekuje kroz radnju cijelog teksta, spremnog samo na jedno, da postavi pitanje da li jedno samoubistvo može biti moralno opravdano? U slučaju “ Patriotizma” glavne uloge Šinđi i Reiko, mladi par, svježe vjenčan ima moralnu dilemu koja u obje verzije donosi smrt i patnju za nas moderne ljude. U smislu modernog čovjeka mislim na povijesnu indoktrinaciju od strane monoteizma koja se do danas vjerujem ukorijenila daleko u moralno biće današnjice. Vjerujem kada spominjem, nisam neki modernist, ali etičko načelo koje sadrži se u večini religije današnjice je da se osoba ne bi smjela ubiti jer, apstrahiram, preduhitrava Božije određenje koje svakome ko se usudi pročitati “ Patriotizam”, će barem na momenat biti poljuljkano- u smislu same postojanosti vjerovanja u svoju krajnost.



Mladi vojnik, Šinđi Takejama vodi sa svojom ženom Reiko, jedan, miran i ispunjen ljubavlju život koji se jednog dana poslije dolaska njegovog kući razbija, barem u tekstualnom obliku. To ne znači da tu ne počinje prava “ drama” onoga što imamo u svom vizuelnom domenu koji autor vješto servira. Gubi se osnovica postojanja na ovom svijetu dvoje mladih Japanaca. Okovani svojom kulturom, svojim ubjeđenjem oni dolaze do toga da ako on, hoće da spasi živote svojih pobunjenih drugova pod Carskim vodstvom, ne može da sutra u jutro ode i napadne ih te na taj način svrgne moralne prinicipe prijateljstva. Oni su mu previse važni, Reiko vidi to u njegovim očima te zna šta slijedi iza njegovog odbijanja . Ako neće da ih ubije, tek vjenčani poručnik i Reiko moraju izvršiti seppuku, tradicionalno samoubistvo samih samuraja, koje je djelomično ostalo u ograncima društva kojeg autor slika sa nostalgijom. Ista ta nostalgična nota ne dopušta da mirne glave neki čitatelj ostane i pomisli kako je ona umrla na kraju bezveze, tako što je pristala bezuvjetno da slijedi svoga muža u odlasku sa ovog svijeta. Njih dvoje jesu odjek samurajske tradicije, ali svakako ne možemo reči da su njih dvoje luđaci. Čak i sa stajališta monoteističke religije ako je zapovijed Boga da ne ubijemo, oni se drže te zapovijesti jer ne žele da on ubije sutra u jutro svoje voljene prijatelje, već se on odmiče od samoga čina ubistva zajedno sa Reiko i kreče se u skladu sa zapovijedi monoteizma. Apsurd je da on i ona unatoč tome što su pravedni, hrabri, puni poštovanja, milosti- koja se iskazuje odlaskom od ubijanja voljenih, lojalni- ako ništa jedno drugom, časni jer su sve uzevši zajedno ostali vjerni jednoj od največih smjernica japanske historije, takoreći “ svoje” historije i tradicije, u našem ako ništa indoktriranom stanovištu kolektiva oni ipak uzimaju sami sebi život. Ipak to njihovo samoubistvo koliko god da je vješto iscenirano, i koliko se vidi da je to jedna velika životna odlučnost nastala pomnim radom njihovih prošlih je vid opstrukcije moralnog kodeksa večine današnjice. Ali da se vratimo na sam čin njihovog odlaska sa ovog svijeta- njihov seppuku je u biti preslikani tradiocionalni seppuku na vrijeme u kojem se oni nalaze. A vrata su ipak ostala otvorena, jer Reiko ne bih voljela da danim trunu dok ih ne nađu.


Možda su ta vrata jednostavno simbol jednog portala, jednog prolaza za samog Jukio Mišimu kojeg nudi da čovjek koji čita njegovo djelo uđe i u njegov um, može uči i pogledati druga dva čovjeka, jednog muškarca i jednu ženu. Jednog muškarca, izrezaznog stomaka i jednu ženu prerezanog vrata- koji mogu biti simbol jednog primitivizma i nasilja nad sobom, ali isto tako možda simbol največeg dosega ikada civilizacije te največi prosvjed protiv samog nasilja. Možda, ali na kraju ne možemo znati sa sigurnošću, šta je to za nekog čovjeka koji čita njegovo djelo, no sa pozitivističkog aspekta znamo da je na takav način sam autor na kraju uzeo sebi život i postao osim kao profilični autor i posljednja osoba koja je javno izvršila slengovski govoreči hara-kiri. Do duha i duše je svake - hoće li se ovaj ritual japanske tradicije shvatiti kao nešto što ne bi trebalo postojati iz ugla monoteizma ili kao posljednji pokazatelj slobodne volje jednog čovjeka, a ja ću samo ostati na tren zbunjen dok gledam u ta otvorena vrata skromnog doma mladog para.