"– Je li moguće da si odbila Omerovu ruku – progovorila je Meri ulazeći u sobu.
Ona je sjedila pored prozora, na svom mjestu, gledajući Istanbul. Meri je samo glasno otpuhnula i bacila se na minderluk.

– Znaš li ti koliko on ima arapskih konja – izgovorila je Šahnur, blago se okrenuvši i gledajući u Meri jednim okom.
– Mislim da... pet – odgovori Meri u čudu.
– Tačno! – uskliknu Šahnur i vrati pogled prema prozoru.
– A zašto pitaš... – doda Meri.
– A znaš li koliko ima orlova, jastrebova, sova – nastavi Šahnur, ne obazirući se na njeno pitanje.
– Misliš onih ptičurina? Ima ih sigurno dvadeset. Ima i onog šugavog psa.
– Nije šugav, nego je to takva boja – prekide je Šahnur, opet je pogledavši, a zatim ponovo vrati pogled.
– Kako god. Šta želiš s tim da kažeš - upitala je Meri pokušavajući da joj vidi lice.
– Kad je došao da traži moju ruku i dok je razgovarao s babom, cijelo vrijeme sam sjedila iza mušebaka i slušala. I cijelo vrijeme je, sa toliko sjaja u očima, s toliko ponosa, lijepih riječi i izraza, produhovljen emocijama, kao očaran, samo govorio o svojim konjima i pticama.
Znaš li ti koliko je u njemu ostalo ljubavi – upitala je Šahnur, okrenuvši se prema Meri.

Meri je zbunjeno, tiho, bez daha, gledala u njene drhtave oči.

– Kada završiš s jelom, podigneš tanjir i kad sa stola smahneš mrve u šaku – e, taman toliko je u njemu ostalo ljubavi.
S tim ne možeš nahraniti čovjeka. To je milostinja za ptice.
Meni ne treba ljubav kao milostinja.
U mojoj Bosni bi rekli: i ja sam čoek."

Husein Muratović
(Odlomak iz teksta.)