Došao je četvrti razred srednje Medicinske škole. Godina puna suza, stresa, posljednjih ispita, ali i velikih očekivanja. Niko u razredu nije mogao vjerovati da su već na kraju srednjoškolskog puta, ali njoj ,Ajli, to je bilo posebno. Uvijek tiha, skromna, sa osmijehom na licu, bila je duša razreda. Nije bila tip djevojke koja će ti prva prići, ali ako si je trebao, bila je tu.

Ajla je odrastala s majkom i mlađim bratom u malom stanu u predgrađu. Otac ih je napustio kad je imala samo šest godina. Njena majka, žena umorna ali ponosna, radila je u fabrici i čistila po kućama da bi im omogućila normalan život. Bilo je dana kad u frižideru nije bilo ničeg osim dvoje jaja i malo margarina, ali Ajla nikada nije tražila više nego što joj je nužno. Ipak, maštala je.

Maturalna večer se približavala. Cijeli razred je već govorio o haljinama, štiklama, limuzinama i frizurama. Ajla je šutjela. Znala je da nema novca za skupu haljinu. Ipak, jednog dana, dok je pomagala mami da čisti kod jedne starije gospođe, na laptopu je ugledala haljinu svojih snova. Tirkizna, duga, sa čipkom na rukavima i otvorenim leđima. . Pogledala je cijenu – 580 KM. Samo je spustila pogled. Nema šanse.

Te večeri nije mogla zaspati. Ležala je pored brata koji je disao tiho, a majka je u drugoj sobi kašljala od umora. U tom trenutku odlučila je , neće tražiti da joj iko kupi tu haljinu. Sama će je napraviti.

I tako je počelo. Svake subote radila je dodatno kod tetke u krojačkoj radnji, učila kako da kroji, šije, spaja tkanine. Uštedjela je novac za platno, 85 KM je dala za svilenkastu tkaninu s malim čipkastim detaljima koje je pronašla na sniženju u centru. Svaki dan nakon škole odlazila je da radi, kroji, para, pa opet šije. Prste je izbola bezbroj puta, ali oči su joj sjajile kao nikada. Nije samo pravila haljinu. Gradila je svoje samopouzdanje.

Njene drugarice su dolazile s pričama o tome gdje su kupile štikle, koja frizerka im radi kosu, kako su već rezervisale šminkerke. Ajla je šutjela. Imala je plan. Haljinu je završila tri dana prije mature. Kad ju je obukla srce joj je zadrhtalo. Bila je savršena. Ne savršena kao one iz časopisa, već savršena jer ju je sama stvorila.

Na dan mature, nije imala štikle od 300 KM, ali je imala jednostavne bijele koje je našla na pijaci za 15 KM i ukrasila ih malim biserima. Kosa joj je bila skromno svezana u niski rep, a šminku je radila sama, uz YouTube tutorijale. Kad je ušla u salu, svi su zastali. Bio je to trenutak koji niko nije očekivao , tiha djevojka iz zadnje klupe izgledala je kao kraljica. I ne samo da je izgledala ona to jeste bila.

Njen drug , Haris – također učenik iste škole – prišao joj je, sav zbunjen, s očima punim ponosa:
– "Ajla, izgledaš... kao da si pala s neba. Jesi li to... ti pravila?" "Jesam" – nasmijala se tiho, a suza joj je skliznula niz obraz.
"Ovo je najljepša haljina koju sam ikad vidio. Znaš li da te svi gledaju?"-Rekao je Haris dok ju je odmjeravao.

-"Neka gledaju. Neka vide da se i bez novca može zasjati."

Te večeri, Ajla je proglašena za kraljicu mature. Nije imala najskuplju haljinu, ali imala je priču. Priču o borbi, snazi i dostojanstvu. Kad je izašla na binu po lentu, na kojoj je pisalo "Kraljica večeri" cijela sala je ustala i aplaudirala. Njene drugarice su plakale, profesorica anatomije joj je poslala poljubac s druge strane sale, a njena majka – stajala je u ćošku, ponosna, s rukom na srcu, i suzama koje su govorile sve što riječi nisu mogle.

Ajla je dokazala da kraljica nije ona koja nosi krunu, već ona koja je napravi svojim rukama, svojom voljom i svojim srcem.