Svakodnevno susrećemo mnoga lijepa lica, ali samo pojedine duše uspiju da nas dotaknu svojom ljepotom.
Kiše su padale jednog novembra, ostavljajući svoj otisak na cementu. Činio se svjež, i kao da je baš u tom mjesecu nastao neki novi početak. I dok sam pratila pozlaćeni trag, u trenu preda mnom nestade kratki sjaj. A pripovijedala sam ispovijesti neprestanih kiša, i kakav se preokret desi u nečijoj mašti, pa olako zamijeni pljuskove sa ljubavlju sunca.
Kroz mjesec dana grad obavije smog, i čovjek se nađe u magli. Gubi tlo pod nogama, i na sve postaje slijep. Skoro da je na koraku s oblacima, i pred sobom otkriva potpuno novi svijet. A onda se nađe pred kapijom, i ni sam ne zna sa koje strane stoji. Da li smo na istoj stranici, ili smo ipak zaneseni pričom i još uvijek opčinjeni koricama knjige?
Tu sam još negdje, između vremena i priča, dok mi svakog dana iskaču podsjetnici da nastavim svoju. I pišem, i dišem - mada nije li to svakako isto? Čovjek nikada ne može pobjeći od svoje suštine; tu utrku nikad ne dobija.
Vratimo se onda u decembar – mjesec realnosti ili ipak odraza mjesečine, koja svim silama pokušava pružiti svoj sjaj kroz gustu omaglicu kasno u noć. Na svom izmaku snaga, ipak je odlučila ispisati trag zlaćane prašine.
Ponekad njen sjaj dobaci toliko daleko, da se skoro vrati u tople augustovske večeri. Živjele su sa takvom punoćom, da se svaki tren činio kao vječnost. Ipak, poslije svakog ljeta uslijede zimske noći, i kao da se sve ponovo vrati na početak. Živimo na jednoj malenoj kugli, u sitnoj tački svemira, gotovo zanemarivoj u usporedbi sa galaksijom.
Čovjek je samo sitna čestica prašine nošena vjetrom, dok u sebi duboko vjeruje da se iza njegovog postojanja krije šira slika. Luta svijetom tragajući za smislom, i onom jednom dušom koju može nazvati svojom. Svakodnevno susrećemo mnoga lijepa lica, ali samo pojedine duše uspiju da nas dotaknu svojom ljepotom.
Priznaću da sam samo pisac – tek jedan prosti čovjek koji živi od riječi, a najljepše životne trenutke je proživio u tišini. Možda se samo zadržim na peronu, u ponekoj priči, ili ipak predstavi. Ipak ćemo se naposlijetku susresti na susjednim sjedištima.
