Bilo je tačno tri sata do ponoći. Grad se uveliko spremao za doček nove godine.

Ja se nisam spremila za proslavu, niti sam osjećala da imam nešto veliko i posebno za slaviti. Neko bi možda, nadam se, bio pametniji od mene i rekao: „Imaš život za slaviti!“, ali u meni nije bilo ni trunke želje za koncertom na trgu, smrzavanjem na minusu, bodenjem laktova s drugim ljudima, dok stojimo kao sardine spremne za ribarsku mrežu ili kao da smo u streljani, pokušajima ispijanja tople čokolade na trgu, koji će se kasnije nastaviti u ispijanje alkohola, nakon kojeg će mi ujutru trebati ispiranje želuca.

Nisam željela nikakvo odbrojavanje, jer nisam imala potrebu da pogledam šta je iza sklopljenih kazaljki na satu u ponoć.

Moj dugogodišnji momak od osam godina i ja smo tada raskinuli, a sve moje prijateljice, same, sa svojim momcima ili s drugim prijateljicama, imale su tačno određeno i unaprijed isplanirano mjesto gdje će dočekati novu godinu. Neko u restoranu van grada, neko na kućnoj zabavi, a neko na putu s nekom od agencija koje su davale debele popuste za novogodišnja putovanja u Austriju, Sloveniju, Hrvatsku ili Mađarsku.

Htjela sam biti sama, morala sam biti sama, ali ipak, nisam htjela biti toliko sama. Nazvala sam svoju mamu i babu, koji su po svom starom običaju, otkad smo brat i ja ušli u pubertet, novu godinu dočekivali kući.

Prije toga, htjela sam se otarasiti svoje stare male jelke, koju smo moj momak i ja kitili svake godine u mom stanu, novogodišnjih lampica za jelku i raznobojnih ukrasa. Iskrzanu jelku sam ubacila u kartonsku kutiju, a lampice za jelku i ukrase u plastičnu kesu za otpatke. Iznijela sam sve iz stana i ostavila kraj kontejnera.

Vratila sam se u stan da pokupim svoju torbu, u koju sam bila spakovala pidžamu da imam u čemu prespavati kod svojih, svoje kreme i šminku za ujutru, suplemente koje pijem, telefon i laptop.

Kad sam prolazila pored kontejnera, na putu do parkinga, gdje sam parkirala svoje auto, primjetila sam da kartonske kutije s jelkom i plastične kese za otpatke sa novogodišnjim ukrasima nema.

Iza hladnog, sivog zida moje zgrade, gdje je bio uzak prolaz između moje i susjedne zgrade, dopirali su nečiji povišeni glasovi i smijeh.

Približila sam se zidu i vidjela da su djeca migranata koji su živjeli po različitim zaklonjenim uglovima moje ulice raširili jelku i ukrasili je novogodišnjim ukrasima i lampicama. Kako nisu imali gdje uključiti lampice u struju, čula sam ih kako pokazuju na lampice, koje bi trebale svijetliti i pogađaju koje je koja lampica boje. Kartonske kutije i kese, u koje sam spakovala jelku i ukrase, iskoristili su za sjedenje.

Na putu do kuće mojih roditelja, pao mi je napamet taj imaginarni neko, pametniji od mene, koji mi govori: „Imaš život za slaviti!“ Taj neko bi bio u pravu.

Ulična rasvjeta na putu do kuće mojih roditelja, sijala je kao lampice na novogodišnjoj jelki, a u daljini se vidio vatromet.