Let za Firencu je odgođen. Vjetar je puhao veoma jako. Toliko da čak ni ptica nije bilo više na nebu.

On je prešao veliki put. Iz hladnog Sankt Petesburga, došao je u Istanbul - presjedanje za Firencu.

Godinama je maštao o Firenci i o kolijevci renesanse. Jedva je čekao da ju vidi. Sada, kada je let odgođen, mislio je da je nikada neće vidjeti. A to ga je boljelo. Firenca mu je bila sve. Njegov bijeg od realnosti. Toliko ju je istraživao i jedva je čekao da ode u nju.

Sjedio je u terminalu i od dosade pogledao prema peronu broj 3. Tu mu se učinilo da vidi nju. I jeste - bila je to ona. Sva uglancana, nasmijana i vedra. Baš kao u osnovnoj školi. Ništa se nije promijenila.

Bila mu je nesuđena ljubav,samo što joj nikada nije rekao. Strah ga je bilo njenog gubitka. Radije je živio sa spoznajom da je ona tamo negdje sretna, nego da je sa njim nesretna.

Firenca viš nije bila važna. Ona je bila važna. Tamara je bila sada centar svijeta!

Nastavio je zuriti u nju, sve dok nije osjetio stomak koji krči od gladi.
-Sreća ima restoran uz aerodrom - rekao je.
Otišao je u restoran i naručio nešto po uzoru na Italiju i Firencu. Pasta na italijanski način.


-Zar nećeš damu pustiti da sjedne Vladimire? - sa osmjehom ga upita Tamara.
Zbunjen, ne znajući šta da odgovori, pustio ju je da sjedne.

Pričali su tako već skoro dva sata. Saznao je mnogo o njoj. Završila medicinu u Moskvi, sada je na odmoru, leti za Italiju. Nije grad spomenula. Nadao se da je za Firencu. Još uvijek nije pronašla srodnu dušu, pa mu je bilo lakše.

-Hoćemo zajedno u isti avion sjesti?, Mjesto do mjesta? - pitao ju je nadajući se da će pozitivan odgocor da dobije. I dobio je. Sjediti će zajedno.

U tim momentima je bio kao klinac. Nasmijan i pucao je od sreće.

Mislima je već bio u Italiji sa njom,no, njegove misli prekide ona. Skupila je hrabrosti i rekla mu istinu. Rekla mu je da su je u školi zezali da ide uz njega,da su super par. Sve je to tajila, strahujući od njegove reakcije.

I on je isto rekao. Nije žalio više ničega.

Oboje su šutili već punih 15 minuta. Nisu znali šta da kažu. Tresao se. Mislio je da je tu gubi.

Na terminalu spikerfon javlja da let polijeće oko 7 sati. Bio je sretan. Razići će se nakon ovoga. Mislio je da ona neće sa njim u avion.

Platio je račun, izašao iz restorana i sjeo u čekaonici. Čitao je Dostojevskog kojeg je uvijek volio. Utapao je misli u njemu. Odjednom, nešto mu se naslonilo na rame.

Bila je to ona. Šutila je i nastavila čitati sa njim. Nije trebala ništa reći. Sve je znao on, a i ona je znala. Vole se.

Došlo je vrijeme leta i zajedno su ušli u avion.
- Gdje letiš? - pitao ju je.
- Firenca, branim završni rad iz magistarskog - odgovorila mu je.

Ušutili su. Znali su da je to to. Firenca će po ko zna koji put spojiti dva tijela. Ljubav je to. Džaba je.