Bila je ta koja je uvijek znala kako da nasmije druge, čak i kada u njenom srcu nije bilo mjesta za smijeh. Njene zelene oči znale su blistati kada bi pričala šale, kada bi ohrabrivala druge i kada bi se iskreno radovala tuđem uspjehu.U očima joj se mogla pročitati cijela priča, snaga, bol, i umor. Malo ko bi mogao naslutiti da se iza tog osmijeha krije težina koju je rijetko kome pokazivala.

Imala je plavu kosu koja je često padala preko lica dok je neumorno žurila sa jednog zadatka na drugi. Bila je student završne godine fakulteta, vrijedna i posvećena, a uz studiranje radila je i pronalazila vrijeme za brojne aktivnosti. Njena organizovanost i energija činile su je primjerom snage i discipline. Na prvi pogled, djelovala je kao neko ko ima sve: sigurnost, uspjeh, vedrinu i snagu.

U odnosima, uvijek je davala više nego što je dobijala. Njena dobrota znala je postati teret, jer se previše puta dokazalo da ljudi ne znaju cijeniti one koji im pružaju najviše. I tako, iako okružena ljudima, često je bila sama. Naučila je da skriva svoju tugu iza osmijeha, da sakrije svoje razočaranje iza uspjeha, i da ostane tiha kada bi najviše željela vrištati.

Ta kontradikcija bila je dio njene ljepote. U očima joj se mogla vidjeti čitava priča, i snaga i bol, i odlučnost i umor.
Ljepota tugujuće djevojke bila je u njenoj hrabrosti da nastavi, da svakog dana ustane, ispuni obaveze, podrži druge i nasmije svijet.

Ona je dokaz da ljepota nije samo osmijeh ili savršeno lice, već i hrabrost da se nosiš sa onim što niko drugi ne vidi.
Njena ljepota bila je tiha, ali neosporiva. To je bila ljepota djevojke koja, iako nije znala kako privatno pronaći sreću, bila je svjetlost i oslonac drugima i možda baš zbog toga ostaje zapamćena kao neko poseban, neko ko je zračio toplinom i snagom, čak i dok je iznutra tugu nosila sama.