Dok sjedim u svojoj kući,u predgrađu i promatram užurbane ulice ispod sebe, misli mi polako klize ka jednom potpuno drugačijem svijetu.

Tamo gdje vrijeme teče sporije, gdje mirisi djetinjstva i zvuci prirode pričaju najljepše priče. Tamo gdje se ljudi bude uz cvrkut ptica i mirisa tek ispečenog kruha gdje dani nisu ispunjeni gužvom i bukom, već tišinom koja donosi spokoj.

Moja porodica živi na selu, i svaki moj dolazak tamo nije samo bijeg iz gradskog svijeta već povratak korijenima, mjestu gdje osjećam da duša zaista diše.





Jutra na selu su posebna. Dok se grad budi uz sirene automobila i užurbane korake prolaznika, selo se budi mirno, s prvim zrakama sunca koje nježno dodiruju krošnje voćnjaka i polja prekrivena rosom.

Zrak je svjež, neispunjen dimom i smogom, već mirisima tek pokošene trave, cvijeća koje se otvara ka suncu i zemlje koja odiše plodnošću.

Prvi zvuk koji čujem nije zvono alarma , već kukurikanje pijetla i zvuk ovaca u daljini.

Dok se još uvijek pospana protežem, nana već sprema doručak.
Njene ruke, istrošene od godina rada, s nevjerovatnom pažnjom mijese tijesto za pogaču.

Stavlja je u rernu starog šporeta na drva, dok se po kući širi onaj neodoljivi miris domaćeg kruha.
Na stolu je svježe pomuženo mlijeko, gusto i bogato, pored njega kajmak koji je nana sama napravila, domaći džem od šljiva koji se polako topi na toploj pogači.

Svaki zalogaj nosi u sebi ljubav, trud i tradiciju koja se prenosi generacijama.

Nakon doručka, život na selu počinje svojim prirodnim tokom. Djed i dajdža već su na njivi, pregledavajući njivu dok konji polako vuku plug kroz mekanu zemlju.

Njihove ruke su jake, iskusne, navikle na težak rad, ali u njihovom pogledu nema umora .
Samo zadovoljstvo, jer znaju da iz te zemlje dolazi sve što im je potrebno.

Mama i tetka su u bašti, pažljivo biraju povrće koje će kasnije završiti na trpezi. Svaka paprika, paradajz ili glavica kupusa ubrana je s posebnom pažnjom, jer ovdje se ne žuri, sve ima svoje vrijeme i svoj red.

Dok pomažem brati krastavce, osjećam hrapavost zemlje pod prstima i shvatam koliko je grad daleko od ovakve jednostavne ljepote.



Ručak na selu nije samo obrok, to je čitav ritual.
Hrana se sprema polako, s ljubavlju i strpljenjem. Begova čorba krčka se satima dok ne postane gusta i bogata, sogan-dolma se puni smjesom mesa i riže, a pita se razvlači rukama, list po list, dok ne postane tanka poput svile.

Najveći ponos svake bosanske kuće je pita ispod sača.
Tijesto se puni krompirom, sirom ili mesom, pokriva se velikim metalnim poklopcem i prekriva žarom.

Dok se peče, cijela avlija miriše na nešto tako poznato i utješno. Kada se skine sač i pita se pažljivo izvadi, korica je hrskava, nadjev mekan i sočan, a okus je nešto što nijedan restoran ne može zamijeniti.



I dok sjedimo za stolom, dok djed polako sipa čorbu u tanjir i nana dodaje još jedan komad pite na tanjir, razgovori teku lagano, bez žurbe, bez stresa.
Na selu niko ne jede na brzinu, svaki obrok je trenutak spokoja, zahvalnosti i zajedništva.

Nakon ručka, dok sunce polako klizi prema zapadu, dolazi ono najljepše doba dana .
Mirno predvečerje, kada se umor dana smiri, a priroda počinje pjevati svoju uspavanku.

Sjedimo u avliji, pod starom trešnjom, dok se kahva lagano hladi u fildžanima.
Miris pržene kafe miješa se s mirisima cvijeća, dok se negdje u daljini čuje zvuk zvona sa stada koje se vraća kući.


Na stolu su rahatlokumi, tufahije, baklave, sve ručno pravljeno, s toliko pažnje da se svaki zalogaj osjeća kao dio tradicije koja nikada ne blijedi.

Djed polako srče kahvu, dok priča priče iz mladosti, o vremenima kada su zime bile oštrije, ljeta blaža, a ljudi sretniji jer su imali manje, ali su to dijelili sa srcem.

Dok noć polako prekriva selo, a zvijezde sijaju jasnije nego igdje u gradu, osjećam mir kakav nigdje drugdje ne mogu pronaći.

Ovdje, gdje je sve jednostavno, ali istinski vrijedno, gdje ljudi ne trče za vremenom, već žive s njim, shvatam koliko je život na selu bogat.

I dok se spremam vratiti u grad, već sada znam da ću se opet vratiti.
Jer bez obzira na sve, bez obzira na svjetla grada i užurbanost svakodnevnice, selo će uvijek biti ono mjesto gdje duša zaista d
iše.