Subota,29.10.2022

Dan koji smo ostavili iza nas bio je više nego dobar.Moja porodica i ja proveli smo taj dan na jednodnevnom izletu u Beogradu.Kasna je jesan.Ali vrijeme danas bilo je baš kao u pjesmama.
Sunčano,sa prelijepim pejzažima parkova kojih u Beogradu ne nedostaje.Staze i travnjaci posuti su zlatnim,šuškavim lišćem.Sunce koje je blistavo sijalo,a nije davalo previše toplote.Čak ,šta više.Ako bi se našli u hladovini neke zgrade ili drveta bilo bi prohladno,jer je duvao lagani sjeverac.
Sada sjedim u ne baš udobnoj stolici autobusa na putu za Tuzlu.Idemo kući puni prelijepih utisaka koje ćemo u narednim danima prepričavati.Od dugotrajnog hodanja ulicama Beograda leđa i noge kao da nisu moje.Pri svakom meškoljenju na uskom sjedištu osjećam probadanja u donjem dijelu leđa.A noge?Noge su olovno otežale i kao da nisu moje.Kao da su isklesane od drveta koje je obradio stari Đepeto.
“Možda bih ipak trebao biti zadovoljan“ – razmišljam – „Ipak sam čovjek koji je zagazio u 53. godinu života ,ali još uvijek imam dobru kondiciju.“
Tješio sam sam sebe na ovaj način..
Sklopih oči.Ne da bih zaspao,jer to mi ne bi sigurno uspjelo,nego sam se prepustio razmišljanju o proteklim godinama.
Autobus je drmusao autoputom „Bratstva i jedinstva“ i sada mi taj naziv zvuči kao kakva ironija.Kao neka šarena laža kojom odrasli varaju još nezrelu dječicu.Iz današnje perspektive „bratstvo i jedinstvo“ u bivšoj državi je bila velika šarena laža za sve nas.

„Bratstvo i jedinstvo“.To su dvije riječi koje su se u mom odrastanju možda najviše i koristile.Nakon svih dešavanja u proteklih trideset godina jasno mi je i zašto.Mislim da svi koji smo živjeli na prostorima bivše Juge nismo ozbiljno shvatali vrijednost i značenje ove dvije riječi.Bez izuzimanja bilo koga u bivšoj, a zajedničkoj nam državi,mislim da smo svi na gubitku zbog toga.Razmišljam ponovo o autoputu, kako sam taj put nekada smatrao svojim,a već više od pola mog života nije tako.Živjeli smo u jednoj državi,a sada smo racjepkani na sitne možemo reći provincije.Nisam ni najmanje Jugonostalgičar,ali mislim da bi svima bilo bolje u jednoj jakoj zajednici.Mislim,narodima bi bilo bolje,ali ovima što sebe nazivaju političarima,a ustvari su recimo obični hoštapleri,koji su pod jakim uticajima interesa Zapadnih sila,ili Rusije,njima ne bilo dobro.Svi bi redom završili u dugotrajnom zatvoru.
Iz razmišljanja me trgnula moja starija kćerka.Sjedila je do mene,sada već prava djevojka od sedamnaest godina. Pita me hoću li sluštati muziku sa njenog telefona.
Kaže – „Snimila sam ,baba,za tebe dva albuma,pa ako hoćeš poslušati.“
Pitam – „Koji su to albumi?“
- „Joshua tree,i kompilacija od Queen.“ – rekla je očekujući moju reakciju.
Naravno odabrah U2,moju omiljenu grupu iz mladosti.
- „Kako si znala za Joshua tree?“ – pitam je.
- „Jednom si mi spominjao,i ja zapamtila.“Odgovorila mi je sa vragolastim osmijehom,zadovoljna što je pogodila sa izborom.

Dala mi je svoje slušalice,koje sam stavio na uši.Iza nas je bio prekrasan jesenji dan koji smo potrošili na šetnju Knez Mihajlovom,Kalemegdan,zatim Botanička bašta,ručak,kafa isl. Već je bila uveliko jesen i noć se brzo spustila na predio oko nas.Gledao sam kako se sunčeva svjetlost ubrzano povlači ispred noćne tmine,koja ju je gonila.Nepregledna ravnica sa svih strana oko nas.U daljini se vide svjetla nekih mjesta koja su meni nepoznata.U uši mi ulaze prvi tonovi tog odličnog albuma,zatvaram oči i prepuštam se muzici.
Zanimljivo kako me pjesma brzo vratila u mladost,u vrijeme kada sam još bio sedamnestogodišnji mladić,srednjoškolac.Pomislih da moja kćerka sada ima te godine.
U to vrijeme moja generacija,barem osobe sa kojima sam se družio,i koje su bile u mom okruženju,mi prosto nismo hodali po zemlji.Mi smo svi nekako bili,ne u oblacima,kako bi to neko rekao,ali jedno pola metra iznad zemlje sigurno. „Zujali“ smo užurbano,puni energije i ideja koje mogu samo nama pasti na pamet.
Adrenalin nam je neprestano tekao venama i svi smo široko udisali zrak oko nas.I ne samo zrak,udisali smo sve što smo mogli da sažmemo,našim plućima,našim rukama i nogama.Punili smo naše oči prelijepim bojama,pejzažima.A u uši smo „trpali“odličnu muziku koja je nastajala tih godina.Sada ,sa ove vremenske distance mogu reći da su osamdesete bile jako plodonosne u muzičkom svijetu.U to vrijeme nastala su neka legendarna ostvarenja.
A sve to stvarano je samo za nas.Tako smo to barem osjećali.
Bili smo na krovu svijeta,svijeta koji je bio pod našim nogama,tako sićušan.I nismo imali uopšte ni trunke straha.Gazili smo kroz mutne rijeke,ulazili u mračne pećine i najudaljenije tamne šume.Ničega nas nije bilo strah.I bili smo sretni,istinski smo osjećali zadovoljstvo i sreću kako to mladi ljudi i treba da osjećaćaju.
Jer,rodili smo se i živjeli na najsigurnijem mjestu na planeti Zemlji.A to je bila naša zemlja.Tako sam to tada i stvarno osjećao.Vijesti su bili prepuni ratova:Irak-Iran,Liban (Bejrut),pučevi u Peruu,i Čileu,rat u Panami,Rusi terorišu sve u Istočnom bloku,krenuvši od Poljske,preko Čehoslovačke,Mađarske,Rumunije itd.Za sve te socijalističke zemlje mi smo bili „zapad“.Imali smo u svojoj državi sve što je potrebno da imamo,a najviše smo imali sigurnosti.Samo jedan je bio uslov koji je trebalo da ispunjavamo da bismo živjeli u tom blagostanju:“Čuvati Bratstvo i Jedinstvo među narodima“.
Kako jednostavan recept.Za koju godinu ovaj recept će nas koštati najkrvavijih dešavanja koje nismo mogli tada ni zamisliti.A,ono što je najzanimljivije,moja generacija će biti snaga koja će na svojim plećima iznijeti sva ta krvoločna dešavanja.
Zvukovi prve pjesme su već tu,i ja se već nalazim u nekom vremeplovu,koji me u jednom djeliću sekunde prebacio sa autoputa Bratstva i Jedinstva,iz 2022 godine,stotinama kilometara dalje,u Mašinsko saobraćajni školski centar u Tuzli,u 1987. godinu.