Tihi zvukovi pjesme koju slušam u autobusu odnose me na obronke Majevice.

Početak Juna 1992.

Mjesto Nahviovci,malo seoce,koje rječica Šibošnica dijeli od istoimenog mjesta.
Nikad prije toga nisam ni znao da postoje Nahviovci,seoce sa stotinjak kuća i džamijom.
Rat je.
Ja sam mladić od tek navršene 22 godine.Pun sam života,želja.....i očaja.Očaj i nevjerica za sve što mi se dešava duboko su se uvukli pod moju kožu.Do „jučer“ sam živio potpuno bezbrižnu mladost,a sada sam u najodgovornijoj ulozi koju može da ima ljudsko biće.Držim u ruci pušku i branim naš grad i Bosnu od okupatora i domaćih pobunjenika koji su cijeli moj život živili tu sa nama.Mislim među nama,zajedno smo jeli,pili,dijelili smo radost i tugu.Odlazili zajedno na koncerte u Mejdan,u istim kafićima gledali prelijepe tuzlanske djevojke.A sada?
Još uvijek mi nije sve jasno.
Sve mi je izmiješano,kao Bosanski lonac,u koji se stavi sve što se ima u kuhinji,dobro začini da bi se ubila svojstva ostalih ukusa...i dugo se,dugo kuha.To je taj Bosanski lonac.
Otkud sada odjednom U2,i pjesma „Where the streets have no name“ u svemu ovome?
Sada ćete čuti.Moj suborac i ja jedne noći smo na straži u nikadčuo Nahviocima,u rovu gdje se straža čuva samo noću.Razlog tome je jednostavan.Rov je na otvorenom mjestu,skroz vidljivom za neprijatelje,pa se tako tu ubacimo samo tokom noći.Meni,mladom borcu,koji tek treba da osjeti jačinu rata to je bilo dovoljo za širom otvorene oči,ustreptalo srce,stegnut kundak puške čvrsto šakama i uši.Šta uši?
Pa uši kao radio antene slušaju i hvataju svaki šum koji se mogao čuti u tihoj ljetnoj noći.Vedro je, i nebo je ukrašeno zvijezdama.Miliuni,milijarde zvijezda. Osluškujemo,zurimo u mrak i širimo oči,kao da ćemo tako bolje vidjeti.Na straži se mijenjamo svaka dva sata.Sa nestrpljenjem čekamo našu smjenu.Pošto nemamo časovnik,prepuštamo se tačnosti onih koji treba da nas zamijene,ali smo već nerovozni i pomišljam da su prespavali ili zaboravili na nas.
Pogledi su nam neprestano usmjereni prema tamnim obrisima brdovitih linija koje se nalaze nekih 300 metara ispred nas.Tamo su neprijateljske linije.Između njih i nas je udolina kojom protiče rječica u mjestu Šibošnica.Selo se nalazi između dvije linije razgraničenja,i u Šibošnici nema nikoga.Možemo vidjeti u noći obrise kuća,sa tamnim mrljama na mjestima gdje su prozori.Zamišljam neprijatelje kako se prikradaju,od kuće do kuće,puze kada su na čistini,i sve su bliže.U takvim trenucima od obrisa nekog većeg panja,ili gomilice sijena priviđa mi se neprijateljski vojnik.Gledam u tu tamnu mrlju,bez daha.Razmišljam kako i on gleda u mene,pa se umirim i ne trepćem.Što više gledam,gomilica sijena postane pokretna,čak vidim obrise lica,ruku i pušku.Ohrabrujem sebe da samo umišljam pa hrabro okrenem glavu na drugu stranu.Čekam šta će se desiti.Prolaze sekunde kao godine.Meni se čini kao vječnost,ali u stvarnosti nakon samo petnaestak sekundi ponovo pogledam u pravcu tamnog obrisa.
Jeste vojnik!Sada sam siguran i srce još brže kuca.Polako da ne budem primijetan okrećem pušku u tom pravcu.
I tada je počelo.Odjednom,sasvim neočekivano,iza neprijateljske linije počeo je da se pomalja veliki reflektor.Usta su mi se odjednom osušila,grlo se steglo.
„Šta ćemo?“- upita me moj saborac.Glas mu je bio poput piska.Mogao sam naslututi njegove iskolačene oči.
„Osvijetlit će nas reflektorom,i pokositi nas na ovoj čistini.“ –odgovorih.
Dok smo iz sekunde u sekundu grčevito razmišlali,da li da se sklonimo sa čistine,ili da hrabro ostanemo,pa šta Bog da,reflektor je već napola bio izašao iza brda.
Nikad veći u životu nisam vidio.Već se lijepo osvijetlio sve oko nas.I onda sam shvatio.Počeo sam se kao ludak smijati.Moj kolega takođe.Kao da nam je neko skinuo veliko breme sa leđa kada smo shvatili da je iza brda izašao veliki,puni Mjesec.
Sada sam jasno mogao vidjeti staro oboreno deblo,sa istruhlim granama,kao rukama,glavu pod šljemom je zamijenilo ptičije gnijezdo.Odahnuh cijelim tijelom.Smijao sam se sebi i svojoj mašti.To su mi bili prvi časovi škole ratovanja,koja će trajati naredne gotovo četiri godine.
I dok je tako Mjesec izlazio iza brda,obasjavao cijeli kraj,kao da je dan,ja sam u svojim mislima čuo početak pjesme „Where the streets have no name“.
I onda,kada je bio već cijeli na nebu,prosula se solo gitara The Edga,Adam Clayton je drobio bas,Junior je treštao po bubnjevima,a Bono je iz sveg glasa pjevao pjesmu.
Pjevao sam i ja,onako u sebi.Uživao sam u performansu koje nam je priredio Mjesec.
Neko nadnaravno iskustvo sam tada osjetio.Tada sam se sjetio kako smo tek prije nekog vremena,možda prije par mjeseci,ili prošle godine moj prijatelj Ake i ja gledali na video kaseti Ratlle and Hum,dupli album sa svirkom uživo od U2.Na tom snimku ova pjesma na ulicama Los Angelesa,gdje policija reguliše saobraćaj,dok se svjetina skuplja ispod zgrade na čijem krovu svira U2 .Sve mi je to prošlo kroz glavu,i u takvom uzbuđenju nisam mogao da se ne zapitam šta nam se ovo desilo?
Gdje se ja ovo nalazim,do kada će sve ovo da traje?A,najbolnije od svega je bilo gorko saznanje,da nikad više ništa neće biti kao što je bilo.To saznanje me najviše peklo kao rana na srcu.Trebalo je mnogo vremena da prođe da bih shvatio,ili sam se navikao na taj novi način života.A,možda se nikad u potpunosti nisam navikao,samo sam se uspio na neki način prilagoditi i životariti.
Kao što Loša kaže „Goodbey Teens“.

Ponovo sam u autobusu.Osjećam svaku neravninu na putu,i pokušavam da se namjestim tako da me leđa manje bole.U mojim ušima počinje nova pjesma i ponovo vremeplov se pali.