Možda sam rođena u Bosni, možda mi lična karta kaže nešto drugo, ali moje srce... moje srce odavno,pored moje drage Bosne,
pripada Hrvatskoj.

Ja sam čista Bosanka.
Ali u meni živi i diše jedna ogromna ljubav prema Hrvatskoj. Odrasla sam uz svoju ujnu koja je Hrvatica, i mislim da se tu negdje sve rodilo.

Kroz nju sam upoznala tu kulturu, te običaje, te pjesme, te riječi koje mi zvuče kao poezija.

Kad god odem tamo... srce mi zakuca brže.
Zagreb, Biograd na moru, Zadar... kao da sam stigla kući.

Ne mogu vam opisati osjećaj kad pređem granicu, kad mi telefon izbaci poruku ,,Dobrodošli u Hrvatsku" i poveže me na njihovu mrežu.

U tom trenutku mi se oči napune suzama.
U tom trenutku sve brige stanu, sve misli u glavi utihnu, i ostaje samo jedno , sreća.
Čista, iskrena, ogromna sreća.

Imam san. I nije to običan san koji dođe i prođe, koji usne izmaštaju pa se zaboravi.
Ovo je san koji živi u meni godinama.
San da jednog dana živim tamo. Možda uz more, možda u srcu Zagreba, možda u malom mjestu gdje se svi poznaju i gdje se jutro dočekuje uz zvuke galebova i miris kafe.
Taj san me drži, hrani me, daje mi nadu.

Odrasla sam slušajući Thompsona, Olivera Dragojevića, Tonija Cetinskog,i još mnogo njih..

Znam da možda nekome sve ovo zvuči previše, možda čak i djetinjasto.
Ali meni nije.
Ovo je nešto moje.
Ovo je iskreno.
I ne želim da ikad prestane.

Za mene će Hrvatska uvijek imati posebno mjesto u srcu.
U njenim gradovima osjećam sigurnost, u njenim ljudima osjećam toplinu, u njenim pjesmama osjećam dom.

I bez obzira gdje me život odvede, uvijek ću se vraćati toj ljubavi.
Jer prava ljubav, ona ne nestaje. Ona se samo s vremenom produbljuje.

Hvala ti, Hrvatska, što postojiš. Što mi daješ snove, osmijehe i razlog da vjerujem da ću jednog dana hodati tvojim ulicama ne kao turist, već kao netko tvoj.