Na predmetu Poezija sam naučila da što nesretniji pjesnik to bolja poezija.

Srećom danas neću pisati poeziju.

Danas ću podići literarni spomenik nekome ko to najviše od svih zaslužuje. Mojoj najboljoj prijateljici iz djetinjstva.

Ili bi bilo bolje da napišem mojoj najboljoj prijateljici s kojom sam odrasla, koja nikada nije napustila moju stranu, koja bi stala sama protiv svijeta da me zaštiti, s kojom sam napravila prve dječije korake, koja mi je poput sestre.

Jednom su mi rekli da je sreća imati prijatelja koji je tu cijeli život, a meni se ta izjava učinila apsurdnom, jer sam je podrazumijevala. Podrazumijevalo mi se da svi imaju prijatelja s kojim su odrasli, prijatelja koji je više od tih osam slova.

Ipak, iz mnogih razgovora sam zaključila da većina nema najboljeg prijatelja i da je ono što ja imam dar od Boga. S tim u vezi, smatram sasvim prikladnim podići literarni spomenik tom daru od Boga.

Kada sam u osnovnoj školi imala zadatak da pričam o najboljem prijatelju, pričala sam o njoj, a tu priču ću sada malo proširiti. Priča bi sada zvučala ovako:

Moja najbolja prijateljica se zove Ajla. Rođena je 4 mjeseca nakon mene, ali to nije spriječilo naše mame da nas u kolicima voze jedne pored druge. Ajla ima smeđu kosu i oči u kojima vidim iskru iskrenog prijateljstva. Naša najdraža zajednička aktivnost je kada vozimo lutke u kolicima. Meni se više sviđaju njena kolica, a njoj moja pa se uvijek zamijenimo. Ljetne raspuste provodimo skupa, uglavnom vozimo role i jedemo sladoled. Zimske raspuste provodimo tako što dekorišemo moju sobu za Novu godinu, a zatim stalno provodimo vrijeme u njoj. Uglavnom gledamo filmove. I pričamo. Mnogo pričamo. Pričamo o svemu i s njom sam sigurna, jer pred njom mogu spustiti svoje zidove i svoj gard.

Sada kada smo krenule u srednju vrijeme provodimo vani, uglavnom na klupi gdje pričamo o svemu što nam se dešava u životima. Često pijemo neki sok i jedemo nešto slatko. S vremena na vrijeme prespavamo jedna kod druge. Tada smo budne do kasno u noć, jer opet pričamo o svemu. Svaki put kada imamo prespavanac probudimo se dobro raspoložene, jer nam prija energija ove druge. Najviše od svega volimo kada na kraju dana, pred zalazak sunca, sjedimo u dvorištu i razmišljamo kako "na kraju dana samo nas dvije ostanemo".

Kada sam dobila nagradu za Heroja generacije, ona je sjedila u prvom redu i uslikala me milion puta. Bila je najponosnija osoba u prostoriji!

Kada sam objavila svoju prvu knjigu, njoj sam posvetila pjesmu "Svijet je ljubičaste boje", jer joj tako mogu iskazati iskrenu zahvalnost za njeno postojanje. Kada sam joj donijela knjigu njena mama, čitajte moja druga mama, me poljubila i rekla mi da je ponosna na mene. Kasnije je njena cijela porodica došla na promociju knjige, a ona je opet sjedila u prvom redu i ponovo bivala najponosnija osoba u prostoriji!

Kada sam dobila Zlatnik Sarajeva, slavila je moj uspjeh više od mene same.

Kada sam se vratila glumi rekla mi je da je ponosna na mene, jer dokazujem da je moguće ostvariti svaki san. Kada sam dobila nagradu za glumicu večeri rekla mi je kratko "pa ja sam to znala, jer ko će dobiti tu nagradu, ako ne ti?"

Kada sam ostvarila bilo šta, malo ili veliko, ona mi je najglasnije aplaudirala.

Kada joj kažem da mi treba slika za audiciju, ona ustane iako je satima boli stomak i posljednji atom snage da kako bi me slikala.

Kada previše razmišljamo o ispitima zove me da "bacimo đir po gradu".

Kada mi dan krene nizbrdo vodi me da jedemo.

Kada je rekla mojim roditeljima da ima momka, oni su ga upoznali prije njenih roditelja. /iako nakon 20 godina više ne postoji razlika između mojih i njenih roditelja/

Kada novinari na ulici traže nekoga ko će im dati intervju ona uvijek kaže "Nejla će".

Kada napišem bilo šta, pogotovo na Plenumu, ona sve pročita.

Na fakultetu sam radila prezentaciju na temu "moje djetinjstvo" gdje sam pričala i o njoj. Svako ko upozna mene mora čuti priču o njoj, jer je ona drugi dio mene. Dio koji me poznaje cijeli život.

Sada, kada smo odrasle, naša najdraža zajednička aktivnost je pjevati u autu, ispijati kafe dok nam sunce grije duše, prespavanac i pričanje. I nakon toliko godina zajedničkog bivstvovanja još uvijek imamo o čemu pričati. Još uvijek pričamo o svemu. Još uvijek najglasnije aplaudiramo jedna drugoj.

Jedva čekam vidjeti svako novo poglavlje naših života. Jedva čekam proslaviti svako to poglavlje, jer je uz nju život lakši. Jedva čekam proći kroz život zajedno sa njom, mojom najboljom prijateljicom iz djetinjstva. Jedva čekam da i sa osamdeset pričamo o svemu.

Ajla, znam da ćeš i ovo čitati, hvala ti što postavljaš standarde kakav prijatelj treba biti. Volim te, iako ovo ne kažem često.

A vama, dragi čitaoci, želim prijatelja poput Ajle s kojim će vam biti lakše nositi teret svijeta na leđima.