O, more, ti bezdano zrcalo noći,
Gdje mjesečeva smrt tiho u teče –
Tvoja pjenušava grobnica hoće
Da dušu moju u tami presječe.
Gdje zvijezde umiru, šaptom bez sjaja,
Ti škrgućeš kao da kriješ proroka,
Tajanstven poput suza iz raja,
Il’ krik izgubljena, nestalnog oka.

Kad hode vjetrovi, kad jeknu vali,
Gusarski duhovi iz ponora krenu;
Na krilima soli i crnih halji
Plove tišinom, u prošlost svenu.
U sluhu tvome čujem gnjev sudbine,
I pogrebni pjev što nad vodom vije –
K'o da se smiješiš pod sjenom tmine,
More bez srca, bez čudi, bez svije.

Na tvojim leđima snivaju kosti
Pomoraca, kraljeva, djece bez doma –
Ti čuvaš tišine vjekovnih zlosti
I šapćeš zagonetke jezivim tonom.
O, more, ti sestro noćnih vizija,
U tebi sjaj i tuga se miješaju –
Ti grob si pjesnika, bez apoteozija,
Gdje riječi krvave u valovima leže.

No ponekad, u gluhoj uri strave,
Kad s vrhova vala tišina padne,
Na površju tvome svjetlosti plave
Plešu sjenke, što nisu odjadne.
Kao da lica prošlosti ružne
Iz tame te zovu da slušaš im plač,
Dok školjke zadrhte u pjesmi tužne
I srce u grudima stegne se jač’.