Svuda na svijetu, gdje god se moja misao krene ili stane, nailazi na vjerne i šutljive mostove kao na vječitu i vječno nezasićenu ljudsku želju da se poveže, izmiri i spoji sve što iskrsne pred našim duhom, očima i nogama, da ne bude dijeljenja, protivnosti ni rastanka. , kaže Ivo Andrić. U njegovim djelima možemo pronaći mnogo priča o mostovima kao što su: Most na Žepi, Na Drini ćuprija, Mostovi itd.

Naime, za njega mostovi predstavljaju spajanje bez ikakvih razlika. Djelo Most na Žepi počinje pričom o veziru koji je kao dijete odveden u Carigrad. Iako odvojen od svoje Žepe, svoje Bosne, on je napredovao dobivši titulu vezira. No, brzo je sa tih visina pao, jer biva zatvoren u tamnicu. Upravo u toj tamnici je imao vremena da razmisli o svemu, ali i da se prisjeti svoje prošlosti.

Sjetio se roditelja i Žepe te shvata da svom rodnom kraju treba pokloniti nešto vrijedno divljenja. To “nešto” će kasnije postati veličanstveni most od bijelog kamena. Vezir je zaposlio neimara koji je vrijedno i predano obavljao svoj posao, a za kog se smatralo da je osobenjak. Sebi je obezbijedio brvnaru u kojoj će živjeti, sam i otuđen od drugih. Neimarov posao nije bio nimalo lak, jer je trebalo napraviti most na “neukroćenoj” rijeci.

Međutim, koliko god nedaća i poteškoća se desilo, most je napravljen. Njegova veličanstvenost privukla je i ljude iz okolnih mjesta da dođu i svjedoče njegovom postojanju. Most je bio ponos mještana Žepe! Napravljen je tako da prkosi vremenu, svojoj okolini, ali i hladnoći i surovosti života. Most i danas stoji, veličanstven i prkosan. Stoji kako bi spajao dvije strane, dvije duše, možda čak i dvije suprotnosti. Most ne pripada okolini u kojoj se nalazi, jer izgleda kao da je donesen iz carskih dvora i postavljen tako. Upravo u tom /ne/pripadanju krije se njegova simbolika. Most predstavlja umjetnost. Umjetnost koja živi u inat vremenu. Umjetnost koja je vječna, često neshvatljiva ili ne pripadajuća tamo gdje se nađe, ali u svakom slučaju bezvremenska!